Od objave čuvene Crvenkapavice u Omladinskom listu, četrdesetogodišnji je protok godina. Dovoljno za klasifikaciju u tzv. Bibliju stripa, službeno Monografiju Dubravka Matakovića s oko 600 stranica koja samo što nije izašla iz tiska.
Tekstove potpisuju Paula i Goran Rem, Marta Banić, Boris Beck i Leo Rafolt, urednik. Od ideje do realizacije trebalo je dvije godine, kaže vinkovački Dubravko, brand ovog grada čiji stripovi otkucavaju bilo podneblja koje ga je formiralo.
“Omot knjige je bez naslova, samo crtež, masovna scena svih mojih likova, ilustrirano je svako poglavlje s devet kompleksnih ilustracija”, najavljuje naslovnicu koja će, uz zadnju stranicu, sigurni smo, zaintrigirati Matakovićeve fanove čim im dođe pod ruku. Minucioznošću bezbrojnih Dubravkovih likova, same po sebi umjetničko su djelo.
„Knjižurina”, kako ju naziva, samo što nije izašla iz tiska, izdavač su đakovačka knjižnica i osječka Akademija, a prva promocija najavljena je uskoro za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Iako ne planira još stati, što se mora, red je.
“Nekako su se dovukle godine u kojima je red da imaš monografiju. Radio sam puno toga, ali nisam vodio brigu koliko sam slika, plakata, ilustracija i koječega drugoga napravio, nemam nikakvu arhivu ni evidenciju. Međutim, stripovi koji su obilježili moj rad, na okupu su. Nedostaje mali dio, nestao po bespućima uredništava u vrijeme kada fotokopirni strojevi nisu bili lako dostupni, a neki su drsko otuđeni. Prije šest, sedam godina, naš književnik Miro Gavran pitao me imam li monografiju. Nikada o tome nisam razmišljao. „Što će mi monografija?“, odgovorio sam. Ona se shvaća kao neki zaključak, točka na i, kada je umjetnik završio sa svojim djelovanjem. A Gavran je rekao samo „Ne, ne, moraš imati monografiju…” Na tome je ostalo do ideje kolege Hrvoja Duvnjaka, slikara iz Đakova, koji je inicirao i moj dolazak na fakultet. Odlučili smo da u knjizi budu samo stripovi. I njegova je zasluga što je nastala, nikada to sam ne bih uspio, niti bih imao volje za silan posao i petljanciju koja stoji iza toga”, objašnjava Dubravko začeće još jednog svog djeteta.
Njegov izbor od početka su, kaže, autorski stripovi, na našu sreću, neprevodivi za anglosaksonsko tržište pa je to i vjerojatni razlog zašto je Mataković ostao kod kuće, u Hrvatskoj, usprkos boljim honorarima tzv. franšiznog tržišta.
“Uvijek sam tjerao to nešto svoje. Imam tu neku potrebu izražavati se tako i ne bih se mogao prilagoditi tom tržištu koje diktiraju određena pravila”, kaže onaj koji je svojim likovnim izrazom postao dio općepopularne kulture čiji se likovi kao i sam autor nerijetko pojavljuju u kvizovima i križaljkama.
Želeći izbjeći kronološki slijed, knjiga je podijeljena po likovima od Malog Ivice, preko Protmana pa redom, ali opet je ispala nekako kronološki, kaže. Zastupljene su cijele epizode pojedinih likova, neke široj publici manje poznate. Tu su i suradnja s Krešimirom Zimonićem, Zlatka i Ivica te zanimljiv strip intervju Darka Macana s njim. Tekstovi nisu uobičajeni eseji, kaže. Određeni su raznim pojmovima, kao npr. groteska, politika, nekorektnost, humor. Kolega našeg profesora Ilustracije, vrsni snimatelj Vjeran Hrpka odradio je foto portret, a u monografiji je i Dubravku draga, neobična fotografija našeg Zvonimira Tanockog s početka 1992.
„Prof. Duvnjak, mentor mojoj kćeri Diani, naručio je od nje i dvije ilustracije vezane uz dječji strip Super Di”, najavljuje Mataković, a mi ‘knjižurinu’ predlažemo kao ideju za raritetan dar pod bor ovog Božića.
Za kraj, u nastajanju su nove table…
„S Brankom Radmanom alias Satir Josom pripremam slikovnicu po njegovom tekstu Didak Roka, a želja mu je promovirati ju povodom otvorenja nove knjižnice”, najavljuje Mataković za proljeće.
