„Dečki, je l’ bi mi htjeli pomoći? Čovjek je, eno, na atletskoj stazi pao!”, glasio je poziv u pomoć u nedjelju ujutro oko devet sati ekipi koja u to vrijeme redovito ima svoju rekreaciju uz nogomet na umjetnom terenu stadiona HNK Cibalia.
Početak je ovo istinitog događaja o hrabrosti, čovječnosti, pribranosti i spašenom životu, koji se prepričava ovih dana po gradskim kuloarima i društvenim mrežama.
Iako glavni akteri ne žele u javnost, dužni smo kao medij zabilježiti ovaj, na sreću rijedak događaj, ali vrijedan naklona javnosti koja im to duguje, u nadi da nam neće zamjeriti i poštujući njihovu privatnost.
Reći će oni, pa tko ne bi tako reagirao i pomogao? Složit ćemo se, u dobrom uvjerenju, ali trebalo je hrabrosti i trezvenosti uzeti nečiji život u ruke i vratiti ga među nas.
Prema riječima svjedoka događanja, u prvi mah, dečki su pomislili da je riječ o nekom prijelomu pa se njih četvorica uputilo prema njemu, no na tartan stazi ležao je čovjek sa svim fizičkim znakovima srčanog udara. Krenuli su, misleći bezuspješno, u reanimaciju jer puls nisu opipali. Nije ga bilo, niti bilo kakvih znakova života. Slika i više nego obeshrabrujuća, govori naš sugovornik.
Sve se događalo brzo, brojale su se sekunde, manje minute.
Nakon toga jedan je Matej nazvao Hitnu medicinsku pomoć koja je toga trenutka bila u Mikanovcima. Liječnica daje upute za početi odmah s reanimacijom. Dotrčava Tomislav, nastavlja s oživljavanjem. Ostali dečki izražavaju sumnju u sretan ishod, no Tomislav ne odustaje uz riječi „Nikada nije gotovo!”.
I bio je u pravu, nije bilo gotovo. Stradalog čovjeka doslovno vraća iz mrtvih, upornom masažom srca i oživljavanjem na licu mjesta.
Kažu dečki, bilo je tu i pogleda prema Gore i sklopljenih ruku, jer što čovjek ne može, Čudo može.
U međuvremenu, brzo stiže Hitna, Dario poziva policiju kako bi utvrdili identitet nesretnog trkača i predaje im njegove osobne stvari jer do stadiona se stradali čovjek dovezao automobilom.
Epilog – čovjek je hospitaliziran, živ, oporavlja se, a svoj drugi rođendan, zahvaljujući ovim herojima bez plašta, može ubuduće slaviti svakog 8. siječnja.
Zanimljivo kako je Tomislav prije otprilike godinu dana među žive, na isti način vratio još jednog čovjeka.
Danas kada razmišljaju, kaže naš sugovornik, bilo je važno usuditi se i napraviti taj korak, pomoći unesrećenom kako ne bi nešto, u neznanju, pošlo po krivu.
Odgovornost je preuzeo Tomislav, čovjek koji je kao hrvatski branitelj prošao brojna ratišta i puno puta gledao izravno smrti u oči.
Bez panike, trezvene glave, ispunili su ovi dečki, očito i ovoga puta svoju misiju, jer ljudi su to koji uz zafrkanciju i druženje, uvijek izrode neke hvalevrijedne inicijative usmjerene na pomoć zajednici.
Oni koji ih znaju, znaju o čemu pišemo, a kako ne žele u javnost, sigurni smo kako su im vrata raja široko otvorena.
Oni su naš Vinkovački ponos, pa ako hoćete i Ponos Hrvatske, žive među nama i vrijede svakog ispisanog slova u ime zahvale svih nas jer herojski pothvat pomoći čovjeka čovjeku u smrtnoj opasnosti potvrđuje da za ovaj svijet još uvijek ima nade upravo zbog ovakvih veličina koje žive među nama.
I ako se nađemo u sličnoj potrebi nekome pomoći, ne razmišljajmo previše, samo se sjetimo Tomislavovih riječi „Nikada nije gotovo!”.
