S 85 na leđima, Eva Stojanović najstarija je prodavačica na Vinkovačkoj tržnici. Bilo kiša, snijeg, vruće, hladno, svake srijede i subote spremno nudi ono što već desetljećima vrijedno proizvodi vlastitim rukama. Epitet ‘legenda’ nosi potpuno opravdano.
Prava Šokica, Slavonka kojoj nikada ništa nije teško, opisuje sebe omiljena baka gradske tržnice. Iako je u Gradištu provela svoj cijeli život, jako dobro ju znaju i u Vinkovcima u koje stiže svake srijede i subote. Tržne dane propustila je, kaže, samo jedan tjedan kada je zbog velikih vrućina dehidrirala i završila u bolnici.
„Meni je jako lijepo. Obožavam dolaziti na tržnicu, družiti se i pričati sa svojim prijateljicama. Ako ništa, sa mnom se barem dobro nasmiju”, kaže nam Eva čiju priču potvrđuju susjedne prodavačice, ali i kupci od kojih smo mogli čuti samo riječi hvale za ovu vrijednu Gradištanku. „Ma svi ju volimo, teta Eva je najbolja”, složni su.
Prodavačica je više od 50 godina. Prvih dvadesetak bila je na tržnici u Županji, a nakon rata prelazi u Vinkovce. Tu je promijenila nekoliko lokacija, a zadnjih pet godina je u zatvorenom dijelu. Iako je skuplje, bolje je, napominje, zbog vremenskih uvjeta: „Ma dobro je tu, ne kisnemo i ne bude nam hladno, ali ponekad mi nedostaju ljudi jer nam ovdje nailaze slabije. Nekad mislim da ni ne znaju da smo tu”.
Žalosti ju i činjenica kako je sve manje ljudi koji po svoje namirnice dolaze u „trbuh grada”, no ona od svojih kravljih sireva i mlijeka ne odustaje. U njihovoj proizvodnji jednostavno uživa. „Pravim mlijeko i tri vrste sira. Imam dva sina koja se nisu ženila i nedostaje mi ženska ruka, ali njih dvojica mi puno pomažu, kako u mužnji krava tako i u samom procesu izrade, mlađi me vozi na tržnicu, dok se stariji brine za jelo jer odlično kuha. Živimo zajedno i super funkcioniramo, a i nikada nisam sama”, sretna je Eva koja u kolovozu puni velikih 86 godina.
Prelazak na euro ne zabrinjava ju previše. Navikavala se, kaže, na puno toga pa će i na ovo. Bude nekad zabune u vraćanje kusura, ali polako, svi su strpljivi i dobri jedni prema drugima pa problema nema. Baš kao što ih nikada u svom dugom „stažu na tržnici” nije ni imala.
Na pitanje kad joj je bilo najteže, spremno odgovara – nikada. „Nisu me pokolebali ni rat ni jake zime. Nekada je toliko bilo hladno da se gaza za sir smrzne, ali ja se dobro obučem pa ne ozebem”, riječi su uvijek nasmijane Eve čija je životna energija uistinu zarazna. A to prepoznaju i vjerne mušterije kojima je nerijetko njezin broj na brzom biranju, svaki put kad se požele nekog njezinog ukusnog proizvoda. Prodajom Eva ne zaradi puno, ali uspije nekako izgurati mjesec budući da živi od suprugove mirovine od 900 kuna. On je umro 1992., danas je sama sa sinovima, a nada se kako će jedan od njih jednoga dana i naslijediti posao, tradiciju. A naša Eva? Ona će gurati dokle može, dok god može stajati na nogama bit će vjerna prodavačica vinkovačke tržnice.
