Legenda hrvatskog i svjetskog nogometa, proslavljeni trener Miroslav Ćiro Blažević (10. veljače 1935., Travnik, BiH – 8. veljače 2023., Zagreb), preminuo je uoči 88. rođendana nakon teške borbe sa zloćudnom bolešću.
Tužna vijest pogodila je cijelu hrvatsku javnost, a posebno one koji su Ćiru imali priliku i osobno upoznati i s njim surađivati. Među njima je i poznati vinkovački trener Mile Petković.
„Ćiro je u svakom slučaju jedna vrlo upečatljiva osoba koja se pojavila u hrvatskom, a možemo reći i u svjetskom nogometu. Imao sam prilike s njim surađivati, a uvjetno rečeno i konfrontirati se kao trener Zagreba, Slaven Belupa i Cibalije. On je bio jedan veliki trener, veliki motivator. Mlađi pratitelji nogometa prate ga u nekim boljim uvjetima kada je trenirao od Dinama do švicarskih, francuskih i drugih klubova, međutim Ćiro je, a to je uvijek i sam naglašavao, imao jedno teško djetinjstvo i težak put profesionalnoga dokazivanja radeći u Švicarskoj kao radnik i probijajući se kroz nogomet.”
Pri tome nikada nije zaboravio svoje rodno mjesto, Travnik, a kroz životnu priču kakvu je imao, kaže Petković, bio je i vrlo štedljiv. I o tome znao se našaliti na svoj račun.
„Sjećam se epizode u Francuskoj kada sam bio u stožeru mlade reprezentacije U20 1997. godine, znači godinu dana prije europskog prvenstva na kojemu je Ćiro s hrvatskom reprezentacijom osvojio treće mjesto. Žalio se kako je imao nekih problema s francuskim vlastima: „Ne znam što bih, a onda se sjetim, Ćiro pa imaš lovu”, ispalio je na sebi svojstven način. Takav je on bio i sa svojim načinom komunikacije uvijek je bio drag navijačima, drag medijima, drag svima.”
Te 1997. u Francuskoj pridruživši se U20 reprezentaciji iznenadio je i stožer i igrače.
„Na tom prvenstvu mladih reprezentacija Ćiro nas je iznenadio svojim dolaskom. On je bio izbornik A reprezentacije, Čordaš iz Osijeka bio je izbornik, a ja trener U20 reprezentacije. Ćiro, kojeg nas dvojica beskrajno uvažamo ide s nama u svlačionicu prije utakmice s Francuskom i jednostavno preuzima svlačionicu. Da bi stvorio atmosferu i digao momčad Ćiro je uvijek znao „prozvati” nekog od igrača i tako je taj put odjednom podviknuo ”Šta je ti golmane, šta gledaš?!”, a „ni kriv ni dužan” na meti se našao Čavlina, sadašnji trener golmana Osijeka.
Ćiro je bio i veliki majstor kada je riječ o medijima prepoznajući dobro njihov značaj. Pokazao je to i te 1997. u Francuskoj.
„Kada je završila priča u svlačionici izašli smo na teren. Igrali smo Cannesu, Canal Plus prenosi utakmicu. Tu se Ćiro sugerirajući mi gdje da se postavimo za zagrijavanje „pobrinuo” da kamera i to poprati, a s nama i njega koji se tu nalazio. I dobro, krene utakmica mi sjedimo na klupi ukopanoj u zemlju i pratimo. Ćiro je s nama. Dolazi do ozljede našeg igrača pedesetak metara od nas. Fizioterapeut kreće prema njemu, mi ostali sjedimo kad odjednom Ćiro kao strijela skoči iz tog našeg „rova” i pravo na teren. Mi gledamo, mislimo što mu je, međutim i Ćiro se naginje s fizioterapeutom nad našeg ozlijeđenog igrača, a normalno Canal Plus sve to prenosi. U ono vrijeme kada je rijetko tko imao mobitel on je bio sto godina ispred nas kada je riječ o promociji i marketingu.”
Gdje god je radio Ćiro je znao iz loše napraviti pozitivnu sportsku priču baš kao što je, primjerice, u tadašnjoj Jugoslaviji napravio odličan rezultat s Prištinom.
„Njegov najveći forte bila je upravo ta priprema i motivacija igrača, koja je proizašla iz njegovog životnog pa onda i nogometnog odrastanja i to ga je uvijek pratilo. Bio je jako pozitivna osoba. Mi bi svi možda i skočili preko ograde i potukli se kada bi nam skandirali „pederu”, a on je nakon „Ćiro, pederu” mahao publici i na kraju pobrao i aplauz i simpatije. Bio je narodni čovjek, koji je znao što narod hoće.”
Bio je vrlo ugodan u komunikaciji i jednostavno ga nisi mogao odbiti.
“Tako je, primjerice, jedan seminar, gdje su bili i vrhunski talijanski i francuski treneri, Ćiro iskoristio za svoju predsjedničku kampanju, i jednostavno nisi mogao da mu ne potpišeš kandidaturu za predsjednika države i ja sam mu, između ostalih, potpisao. Ćiro nije mislio ići do kraja u tom dijelu priče, ali volio je jedan “muving”, volio je da se oko njega stalno nešto događa.”
Na poseban način o Ćiri govori i dugogodišnja borba s bolešću gdje se također nije predavao.
„Imao sam priliku s njim razgovarati 2004. godine kada sam bio trener Zagreba, a on je bio trener u Varaždinu i pomoćnik mu je bio Dalić. Sjeli smo na kavu i tada mi je rekao: „Sine, znaš šta, nosim pelene”. Bilo je to nakon prve operacije prostate koju je obavio u Austriji i uspio je izgurati još 18 godina. I to pokazuje koliko je veliki borac i pozitivna osoba bio.”
Ćiro je volio doći u Vinkovce.
„Između ostaloga je imao i jednu dobru poveznicu jer je generacijski i s trenerske škole bio povezan s našim najboljim trenerom iz Vinkovaca pokojnim Tonkom Vukušićem. Ćiro je jednostavno pripadao svim nogometnim gradovima Hrvatske i bivše Jugoslavije pa i Europe i svijeta. U Vinkovce je trebao doći i 2019. na predstavljanje Dalićeve knjige o Rusiji. Bio je pozvan i obećao mi je da će doći, ali nažalost, nije uspio ispuniti to obećanje.”
„Nažalost otišao je jedan od velikana hrvatskoga nogometa, posebno hrvatskih trenera. Uz sve njegove uspjehe i rezultate koje je postigao, njegov veliki trag svakako ostaje i kroz ono što je dao kao mentor Zlatka Dalića koji je u smislu motivacije i komunikacije sigurno puno naučio i od Ćire. Bio je Ćiro velikan u svijetu sporta, veliki čovjek i veliki džentlmen posebno prema ženama. Bio je jedinstven”, zaključuje Mile Petković.
