Nezapamćena tragedija u osnovnoj školi u centru Beogradu u kojoj je učenik sedmog razreda ubio osmero djece i zaštitara, alarm je našemu društvu, poziv na buđenje, još jedan podsjetnik da razgovaramo sa svojom djecom, o njihovim emocijama, brinemo o njihovom mentalnom zdravlju.
Društvena klima loša je u cijelom svijetu. Djeca i mladi nemaju čvrsta uporišta i vrijednosti kojima bi se vodila, a empatija, suosjećanje i razumijevanje nepoznati su im pojmovi. Iako za čin ovoga mladića nema opravdanja, postavlja se pitanje je li se mogla na vrijeme pronaći odgovarajuća podrška za njega i njegove poteškoće.
Vinkovački školski psiholog Goran Bosnić smatra kako je ključ u rukama roditelja.
„I u našemu je gradu puno djece s anksioznim i depresivnim poremećajima, puno onih koji se samoozljeđuju. Kada ih pitam kako su došli na ideju da to naprave i što su time htjeli postići, kažu mi da su se htjeli osjećati bolje, a pomoć su potražili na internetu. Što nam to govori? Da djeca traže rješenje, ali ga traže na krivim mjestima. Pokazatelj je da to i da se roditelji ne bave njima”, pojašnjava psiholog, inače psiholog u Osnovnoj školi Josipa Kozarca.
Stanje u školama, ali i općenito kod djece, puno je lošije nego prethodnih godina. Tomu u prilog ide i činjenica da je Hrabri telefon imao čak 50 posto poziva više nego godinu prije. Važno je, ponavlja Bosnić, pričati s djetetom o njegovim potrebama, osjećajima, doživljajima tijekom dana.
„Ovih se dana često pojavljuje parola ‘Razgovarajte s djecom’ s kojom se ja u potpunosti slažem, ali bih naglasio da je bitno i znati na koji način razgovarati s njima. Djeca često znaju biti okarakterizirana kao bezobrazna, lijena, bahata, zločesta, glupa, slušaju prijetnje. Tu se događa „proročanstvo koje samo sebe ispunjava” jer se djeca počnu ponašati i osjećati na isti način na koji ih doživljavaju njihovi bliski”, kaže naš sugovornik.
Roditelj je svome djetetu, nastavlja, najvažniji model jer od njega uče kako rješavati najvažnije probleme, kako se nositi s neugodnim emocijama poput ljutnje, straha, tuge. Kako se roditelj nosi s takvim emocijama, tako će se i dijete ponašati. Ako roditelj viče ili tuče kad je ljut, to dijete je upravo naučilo kako se ponašati kada bude ljuto, a taj obrazac ponašanja prenijet će dalje u školu i među prijatelje.
Među djecom i školarcima najčešće vladaju anksioznost i depresija, ponajviše među onima na kojima je najveći pritisak, poput primjerice gimnazijalaca od kojih se konstantno očekuje izvrsnost. Roditelji, napomenuo je psiholog Bosnić, svakodnevno pitanju djecu kakvu su ocjenu dobili u školi, no ne zanima ih što su radili, s kime se družili i smijali, kako su proveli dan.
„Roditeljstvo je najteži posao na svijetu, no to je nešto što se uči, s time se ne rađamo. Zapostavljenost djeteta i osjećaj da se nema kome obratiti u njemu nakuplja jako veliku tugu koja se s vremenom pretvara u ljutnju, potom i u agresiju. Vjerujem da u pozadini ljutnje ovog mladića koji je počinio zločin stoji tuga. Jer on je ipak još samo dijete”, napominje.
Emocije se jednostavno moraju preraditi. Ako ne dopuštamo svojoj djeci da ih slobodno iskazuju, u njima će se nakupljati tuga, ljutnja i bit će dovoljan mali okidač da sve to ‘na silu’ izađe van, nažalost često s tragičnim posljedicama.
Problem je i kronični nedostatak psihologa u školama. OŠ I.G.Kovačića, OŠ Bartola Kašića i OŠ Nikole Tesle ga uopće nemaju, dok je u trećoj školi Goran zaposlen na pola radnog vremena. A to je škola koja broji 500 učenika. Nemaju ga ni većina škola u selima, pa se postavlja pitanja kome se mogu obratiti roditelji i djeca koja se bore s određenim poteškoćama. Bosnić kaže – gdje god stignu.
„Nas je premalo na ovako velik broj učenika u Vinkovcima i ne stignemo se posvetiti svoj djeci jer gasimo goruće probleme. Bavimo se ponajprije onima koji su glasni i stvaraju probleme, no što je s onima koji su tihi, mirni i odlični učenici, baš kakav je bio ovaj 13-godišnji ubojica? Možda se oni bore s još većim poteškoćama, ali mi ne stignemo to detektirati i reagirati”, pojasnio je i dodao kako tu onda veliku ulogu igraju roditelji koji moraju primijetiti promjenu ponašanja svoga djeteta.
Edukacija roditelja, način komunikacije, normalizirati odlazak kod stručnjaka za mentalno zdravlje, normalizirati iskaljivanje i „dobrih” i „loših” emocija, ne potiskivati ih, osvijestiti djecu da kažu ako primijete nekakve promjene kod svoga prijatelja – samo dio je onoga na čemu je naše društvo već davno trebalo početi raditi.
Kada se, za početak, s time uhvatimo u koštac, možda bi svijet bio ljepše mjesto za živjet, možda bi bilo manje ovakvih tragedija koje ostavljaju rane za cijeli život. 5 do 12 je.
