Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima jučer je održao Redovnu godišnju skupštinu na kojoj je, između ostaloga, analiziran program realiziran u 2023. godini.
U protekloj godini, istaknuo je predsjednik doc. dr. sc. Dražen Švagelj, vinkovački matičari uspjeli su i dalje zadržati kontinuitet u radu.
Izdavačka djelatnost ponovno je bila izuzetno bogata s nizom izdanja, a objavljeni su Zbornik radova Zavičajni Dunav / Promicatelji hrvatskoga identiteta na području hrvatskoga istoka, i Godišnjak br. 40 te knjige: Ivica Plivelić – Iva: Dva kofera, Katarina Pejaković: Kuma, Antun Jelić: Pjesma o postanku jednog seljačkog stana, Đurđica Stuhlreiter: Zaljubljeni vjetar, Vladimir Bakarić: Put do koraka, Đuro Senčić: Glasovi duše i Vladimir Dzuro: Istražitelj – Demoni balkanskog rata i svjetska pravda, suizdanje Hrvatskog instituta za povijest, OMH VKC, Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i Srijema HIP-a u Slavonskom Bodu i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.
Na ustaljenoj razini zadržana je i programska djelatnost uz organizaciju stalnih manifestacija kao što su Tamburaški memorijal Hrvoja Majića, Vinkovački orguljaški festival i Dani Matice hrvatske u Vukovarsko-srijemskoj te niz drugih sadržaja tijekom cijele godine.
„U protekloj godini imali smo ukupno 52 događaja, 42 u Vinkovcima i 10 izvan Vinkovaca, a kada podijelimo broj dana u godini s 52 dobijemo broj 7 tako da možemo reći kako smo kroz cijelu godinu svaki tjedan imali jedan događaj. Mislim da to nešto govori o našem radu”, istaknuo je predsjednik doc. dr. sc. Dražen Švagelj.
Osim radnog dijela Skupštinu matičara, kao i uvijek, pratio je i onaj dodatni.
Ovaj put bilo je to predavanje Dražena Švagelja na temu „Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu evidentirana u Medicinskom centru Vinkovci”.
Dražen Švagelj, koji je u Domovinskom ratu bio član Kriznog štaba grada Vinkovaca zadužen za zdravstveni i socijalni život civilnoga dijela, a u bolnici osim specijalist patolog, bio je i zamjenik ravnatelja, ovom je prilikom iznio niz podataka o kojima se, kazao je, u javnosti malo zna.
„Obrambeni rat protiv srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku počeo je 2. svibnja 1991. godine kada je poginulo naših 12 redarstvenika iz Policijske postaje Vinkovci u zasjedi u Borovom Selu. U samim Vinkovcima rat je počeo 13. rujna 1991. godine sveopćim napadom na grad i najžešće trajao je do 15. svibnja 1992. godine. Zadnje granate na grad su pale 5. kolovoza 1995. godine kada je bila akcija Oluja. Tog dana imali smo jednog poginulog i 16 ranjenih i to nije bilo u medijima tada da se na uzbunjuje stanovništvo pa taj podatak danas malo tko zna”, kazao je Švagelj.
Iznoseći ono što je bilježio u ratnim godinama, istaknuo je i kako su Vinkovci prvi grad u Hrvatskoj koji je napadnut granatama, 19. srpnja 1991., kao i prvi grad koji je raketiran iz aviona, 22. srpnja 1991.
Vinkovačka bolnica, tadašnji Medicinski centar Vinkovci, nalazila se samo 300 do 500 metara od prve crte bojišnice.
„Od 2. svibnja 1991. do 15. svibnja 1992. godine kroz patologiju je prošlo 319 ubijenih na širem području Vinkovaca, od toga 40 posto civila. Ukupno riječ o 39 žena i 280 muškaraca. Među ubijenima je 6-ero djece do 18 godina, 2 ženska i 4 muška djeteta. Najmlađe među njima bilo je dijete staro 21 mjesec koje je poginulo u dječjem krevetiću kada se mladi bračni par vratio u Vinkovce jer su se na HTV-u vrtile informacije kako je sve sigurno. Uletjela im je granata kroz prozor i zračni jastuk od granate odbacio je dijete na zid. Poginulo je od toga udarca, ono nije imalo nikakvu ozljedu od granate. Prva žrtva među djecom stradala je 22. srpnja u Novim Jankovcima, a sva ostala djeca stradala su u Vinkovcima”, naglasio je Švagelj.
Kada je riječ o ranjenima do 15. svibnja 1992. evidentirano je 976 ranjenika među kojima 23-oje djece do 18 godina od kojih 5-ero ženske i 18 muške djece. Lakše je ranjeno 9-ero, a teško 14-ero djece, a među stradalima bili su i brat i sestra i dva brata.
Žrtve bi pa tako i kada je riječ o djeci, kazao je Švagelj, sigurno bile veće bez odluka i naredbi Kriznog štaba Općine Vinkovci na čelu s Ivanom Treberom, a kojima je njihov broj sveden na najmanju moguću mjeru.
A tim je odlukama odgođen rad jaslica, vrtića, osnovnih i srednjih škola (20.8.1991.). Trudnice i žene s maloljetnom djecom morale su napustiti Vinkovce i ratnu zonu, a poslodavci su uposlenim majkama morali isplaćivati minimalni osobni dohodak. Rodilište je izmješteno u Stare Mikanovce u kojima je Medicinski centar Vinkovci oformio Odmičnicu (privremenu malu bolnicu s rodilištem).
„Zabranjeno je prometovanje gradskog i međugradskog autobusnog i željezničkog prometa na području Vinkovaca i mi nemamo poginulih u gradskom prijevozu i na željezničkom kolodvoru na peronima”, istaknuo je Švagelj.
Također, zabranjen je rad zelene tržnice te je zabranjeno okupljanje većeg broja ljudi na sahranama.
„U Vinkovcima tako nitko nije poginuo ni srijedom i subotom na tržnici. Treber je rekao nitko neće umrijeti ako nema mrkve i jaja ili neka ide kupiti u Rokovce ili Ivankovo. Isto tako bilo je i s ukopima. Na ukopima su bili samo preč. Tadija Pranjić, zapovjednik i netko od najbliže obitelji ili najboljih prijatelja. Tako da su naši poginuli branitelji ukopani uz nazočnost svega nekoliko osoba. Bilo je teško, ali to je isto bila preventiva koja se pokazala uspješnom”, prisjetio se Švagelj.
U Vinkovcima je, podsjetio je, početak opće opasnosti oglašen 13. rujna 1991., kada je počeo totalni rat velikim napadom na grad, a kraj je oglašen 15. svibnja 1992. godine.
„Treber je rekao, a mi smo svi s tim bili suglasni, kako u okolnostima u kojima smo bili nitko ne može procijeniti da je situacija sigurna te oglašavati prestanak opasnosti i ljudi koji su ostali u gradu moraju biti svjesni da je opasnost stalna i tome prilagoditi svoje ponašanje. To je bila još jedna dobra procjena pa nam se nisu dogodile situacije, kao, nažalost, primjerice u Osijeku, gdje su imali slučajeve stradavanja u iznenadnim napadima nakon što je sirena oglasila prestanak opasnosti”, kazao je Švagelj.
„U Vinkovcima nitko nije poginuo u vrtiću, školi, gradskom prijevozu, rodilištu, tržnici ili na sahrani. Tu nas je dragi Bog sačuvao, ali mislim da smo mi ipak nekim mudrim odlukama tome doprinijeli”, zaključio je Dražen Švagelj.
