Zahvaljujući Rimskim danima i šira javnost čula je za dva rimska cara rođena u Cibalama. Pitanje je, međutim, koliko doista znamo o njima, a kako bi znanje upotpunili uputili smo se u Gradski muzej Vinkovci.
„Stariji je rođen 321. godine, mlađi krajem kolovoza 328. godine, ali ni za jednog ne znamo točno kada. Stariji je ostvario uspješnu vojnu karijeru, baš poput oca, mlađi je bio posvećen vođenju značajnih obiteljskih imanja i poslova, a obojicu je ćud koštala života. Riječ je naravno o Valentinijanu I., punim imenom Flavije Julije Valentinijan, i njegovom bratu Valensu, punim imenom Flavije Julije Valens, obojici rođenim u Cibalama i obojici rimskim carevima. Valentinijan I. proglašen je za cara 25. veljače 364. godine u Hebdomonu (Bakırköy u današnjoj Turskoj), a Valensa je za suvladara i vladara Istočnog dijela carstva, uzeo 28. ožujka 364. godine također u Hebdomonu u kojem su od tog trenutka krunjeni budući carevi Istočnog rimskog carstva i Bizanta”, ističe ravnatelj i kustos GMV Hrvoje Vulić, dipl. arheolog.
Valens se, nastavlja Vulić, sigurno nikada više nije vratio u Cibale, dok za Valentinijana postoji mogućnost da je na putovanjima opet posjetio rodni kraj. Po razvoju Cibala za njihove vladavine može se vidjeti da su dosta ulagali u svoj grad, a dva najbolja dokaza su Kamenica na kojoj je podignuta velebna bazilika ukrašena raskošnim mramorima iz cijelog carstva i ostava srebrnog posuđa pronađena 2012. godine čiju je proizvodnju osobno morao narediti Valentinijan i koja je najvjerojatnije bila poklon članu obitelji ili vrlo dobrom prijatelju. Ova ostava, napominje Vulić, još se nalazi na konzervaciji i restauraciji u Arheološkom muzeju u Zagrebu te bi se u Vinkovce trebala vratiti za nekih 5 do 8 godina.
“Obojica su imali relativno uspješne i dugotrajne vladavine. Valentinijan I. je 29. car po duljini vladanja, a Valens 26. od 128 careva. Valentinijana je obilježio poziv vojnika te je bio uglavnom okupiran obranom carstva od rastućih neprijateljstava germanskih plemena, što je činio vrlo uspješno i često se u povijesnim izvorima opisuje kao posljednji veliki rimski car. Prezirao je Senat i za cijele svoje vladavine nije niti jednom posjetio Rim, već je uglavnom stolovao iz Milana i Triera. Ženio se dva puta, a njegov je sin Gacijan proveo na prijestolju 16 godina i uveo Nikejsko kršćanstvo kao jedini legalan oblik kršćanske vjeroispovijesti“, ističe naš sugovornik.
Valentinijan je umro je 17. studenog 375. godine u Brigetiu (Komárom u Mađarskoj), kada je u napadu bijesa tijekom pregovora s germanskim plemenom Quada doživio moždani ili srčani udar. Zanimljivo je, napominje Vulić, da je iza jednog tako snažnog cara i vojskovođe ostala dinastija jednako snažnih i sposobnih žena. Praunuka Valentinijana bila je Justa Grata Honora poznata po svojoj vezi s Atilom, a mauzolej njene majke Gale Placidije jedan je od najljepših ranokršćanskih mauzoleja.
Kao vrlo sposoban administrator, Valens se više posvetio uređivanju Istočnog ali i Zapadnog dijela carstva budući da su mnogi zakoni donošeni istovremeno.
“Iako je trijumfirao u nekoliko bitaka i ugasio pobunu uzurpatora Prokopija, činjenica da je bio u bratovoj sjeni kao vojskovođa doprinijela je porazu i smrti u bitci kod Hadrijanopolisa, Edrine u današnjoj Turskoj, 9. kolovoza 378. godine, jednoj od ključnih bitaka u povijesti Rimskog carstva i suvremene Europe. U pamćenju je ostao njegov pogrdni nadimak, sabaiarius, pivska mješina, pivopija, a negativna percepcija njegove vladavine proizlazi iz njegovih vjerskih uvjerenja jer pripadao je Arijskom kršćanstvu. Sljedbenici biskupa Arija vjerovali su da Isus, Bog i Duh Sveti nisu jedno već da je Bog stvorio Isusa pa mu je stoga podređen, pa je većina kršćanskih izvora iznimno nepravedna prema njemu. I danas je vidljiv jedan od najvećih akvedukata rimskog carstva koji je on izgradio u Konstantinopolu, a ostali su sačuvani i mnogi napredni zakoni koje je donio“, ističe Hrvoje Vulić.
“Radi se o dva iznimno značajna i zanimljiva rimska cara rođena u Cibalama o kojima se još mnogo treba istražiti i napisati, a na nama je kao gradu da držimo živim sjećanje na njih“, zaključuje Hrvoje Vulić.
