Jedna od onih tema koje nikada ne prestaju biti aktualnima, odnosno predmetom su razgovora svake godine – dapače, dvaput godišnje, jest ljetno računanje vremena. Naime, svake godine u proljeće (posljednje nedjelje u ožujku) i u jesen pomičemo naše satove 60 minuta unaprijed, odnosno unazad i to je prilično poznat podatak s obzirom na to da bitno utječe na ritam života stanovnika država u kojima se ovaj sustav provodi. Međutim, koji je točno značaj ove prakse osim što nas jedanput u godini uglavnom uveseljava jer spavamo sat vremena više, a jedanput, nažalost, skraćuje noć?
Jedna je od osnovnih zadaća pomicanja sata upravo smanjiti izdatke za električnu energiju na način da se tijekom dana koristi danje svjetlo što je više moguće. Začetnikom podjele računanja vremena na ljetno i zimsko smatra se novozelandski entomolog George Vernon Hudson. 1895. došao je na ideju da bi se vrijeme moglo pomaknuti dva sata unaprijed kako bi se tijekom ljetnog vremena iskoristilo više danjeg svjetla u popodnevnim satima, a njegova je ideja doživjela i praktičnu primjenu tijekom I. svjetskog rata.
Svrha prebacivanja na ljetno, odnosno na zimsko računanje vremena jest bolja usklađenost između sati dnevnog svjetla te radnog vremena, školskog vremena te obavljanja većine aktivnosti. Preciznije, jedan sat ranojutarnjeg svjetla dok većina spava, radije će se iskoristiti za kasnopopodnevne aktivnosti. Obveza paljenja svjetala samo u razdoblju zimskog računanja vremena pravda se i ekološkim razlozima (smanjenje potrošnje goriva, a time i manja emisija CO2), a prometni stručnjaci smatraju da je bolje imati upaljena svjetla tijekom svake vožnje jer ona i za sunčanih dana pridonose većoj sigurnosti prometa, a time i smanjenju nesreća.
U Hrvatskoj je prvi put ljetno računanje vremena uvedeno 1983. godine, i tako je ostalo do dan danas.