Više od 30 godina čekalo se na novo izdanje ponajboljeg baranjskog putopisa „Baranja – putopis” Mirka Hunjadija čiji se ulomci sve češće koriste i u turističke svrhe. Mirko Hunjadi, hrvatski pjesnik i putopisac, rođen je 28. kolovoza 1942. godine u našim Vinkovcima, a studij jugoslavistike i psihologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. godine. Od rujna 1968. do travnja 1991. bio je profesor Gimnazije i Centra za usmjereno obrazovanje u Belom Manastiru.
Predstavljanje trećeg izdanja knjige „Baranja – putopis”, koja je putopisni opis svih baranjskih sela i naselja, šuma i vinograda, Banskog brda i Kopačkog rita te običaja narodnog života, od kojih su nažalost neki ostali dokumentirani samo na papiru, održano je jučer na Salašu Ipša u Čemincu. Prvak Drame osječkog HNK-a Ivan Ćaćić uprizorio je ulomke iz baranjskog putopisa, dok su za glazbene predahe bili zaduženi Filip Golubov Car (gajde), Sven Ipša (gitara), Kristian Boni (violina) te Vlatka Ipša Šimunjak i Marija Ivanković Golubov (vokali).
Hunjadi je pjesme, prozne tekstove, književne i likovne prikaze objavljivao od 1966. u nizu časopisa i listova. Njegove pjesme u izboru Vladimira Rema uvrštene su u antologije Zaljubljenici Cibalae i Slava Panonije. Nagrađen je 1974. u Osijeku prvom nagradom za priču na natječaju Glasa Slavonije, a u Slavonskoj Požegi prvom nagradom za kratki prozni tekst na natječaju časopisa Traženja i Požeškog lista.
Vratio se u Vinkovce 1991. i u vrijeme Domovinskog rata radio je kao ravnatelj naših Novosti – Radio postaje Vinkovci i Vinkovačkog lista, a od 1992. bio je profesionalni urednik Slavonske naklade Privlačica u Vinkovcima.
Na predstavljanju trećeg izdanje putopisa „Baranja” o književniku i djelu govorili su Andrea Ipša, Dubravko Marijanović, Vlasta Markasović, Josip Cvenić i Mislav Matišić.
„Iza kratka i nepretenciozna naslova Baranja – putopis krije se gusto i barokno bogato prozno tekstualno tkivo. Kao da je autor Mirko Hunjadi htio načiniti zgusnut i zbijen amblem u koji i iza kojeg će stati mnoštvo doživljaja, opisa i opažanja baranjskih, matoševski rečeno, vidika i putova. Putopis Baranja, koji sam autor imenuje putopisnim esejom naglašavajući tako hibridnu prirodu teksta, koji nije ni tipični putopis ni tipični esej, dosta ima neobične kombinacije putopisnog i esejističkog diskursa. Ključ za prikaz i doživljaj ovog djela treba tražiti u autorovoj namjeri da ga utemelji na trima itinerarima, prvi je realistički, drugi filozofijski, a treći estetski”, napisala je vinkovačka profesorica Vlasta Markasović u pogovoru putopisa i dodaje kako je pri tome ljubopitljivo zavirio u svaki, pa i skriven kutak putujući raznim prijevoznim sredstvima od vlaka do automobila i bicikla, pa i per pedes ne bi li dopro do svih baranjskih krajobraznih, tradicijskih i povijesnih tajni.
Mirko Hunjadi je posljednje godine života proveo u Belom Manastiru, a tu je i umro 6. siječnja 2017. Pokopan je, sukladno njegovoj želji, na Gradskom groblju u Vinkovcima. Tekst ćemo zaključiti citatom Mirka Hunjadija o Baranji: „Vlakom, autobusom ili automobilom u Baranju možeš najlakše u rano jutro. Najteže uvečer. Iz Baranje više nikada. Ponijet ćeš je, naime, sa sobom: zelenu u oku, žestoku u mirisu mulja, hrašća i ribe, blagu u sluhu s glazbom noćnih predjela pod maglom. Vozilom možeš u Baranju kad zaželiš. Srcem samo jednom u životu.”
