Goran Parać slijep je od rođenja, ali to ga nije sprječava da živi normalan i sretan život. „Imam sve”, rekao nam je povodom obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa koji je njegova Udruga slijepih Vukovarsko-srijemske županije 15. listopada obilježila u centru Vinkovaca, uz poruku: Ako ne vidimo, nismo nevidljivi!
Po pretpostavci liječnika, vid je izgubio u inkubatoru kada je ostao bez kisika, zbog čega je došlo do oštećenja vidnog živca u mozgu.
„Da nešto nije u redu roditelji su primijetili kada sam imao mjesec dana, sve sam pratio sluhom, a ne pogledom. Vodili su me na razne pretrage i na koncu smo dobili dijagnozu – potpuna sljepoća”, ispričao nam je 26-godišnji koji je, unatoč svemu što ga je snašlo čim je otvorio svoje oči, uspješno završio osnovnu i srednju školu Ekonomsku i trgovačku školu, smjer Poslovni tajnik. „Uvijek sam bio pun optimizma i nade”, dodaje Goran.
Posebno ističe kako je uvijek bio lijepo prihvaćen od strane nastavnika, profesora i prijatelja, đačko doba donijelo mu je samo najljepša iskustva. Koristio je elektronička pomagala, elektroničku bilježnicu u koju je sve sam zapisivao, a nastavu je pratio uz pomoć videće osobe koja je „uskakala” kad mu treba nešto pročitati s ploče. Danas dane provodi uz računalo, u druženju s prijateljima te na sportskim radionicama u Udruzi gdje najviše igra pikado. „Uz pomoć tehnologije mogu sve, imam aplikacije koje mi opisuju objekte i slike, imam pristup puno više svemu nego prije. Sretan sam”, podvlači mladi Parać koji trenutno traži posao.
Nezamislivo onima koji vide
U svemu ga podržava Udruga slijepih VSŽ u kojoj je Goran jedan od oko 200 članova. Svake godine vrlo aktivno obilježavaju Međunarodni dan bijelog štapa, ove jeseni u pješačkoj zoni pripremili su štand te izložili tiflotehnička pomagala kojima se služe slijepe osobe, predstavili su nekoliko vrsta bijelog štapa te izložili ukrasne predmete koje članovi izrađuju na kreativnim radionicama.
„Trudimo se senzibilizirati javnost o potrebama, problemima i pravima slijepih osoba. Neki se zanimaju za volontiranje, neki imaju oštećenja vida pa ih zanima kako biti član, ali i koja su njihova prava i obveze”, pojašnjava Josipa Sanković, administrativna djelatnica Udruge. Kao najveću potrebu slijepih osoba u našoj županiji ističe prostor i prilagodbu na njihovo kretanje, a to podrazumijeva taktilne staze i zvučne semafore na frekventnim raskrižjima zbog kojih bi se oni mogli samostalnije kretati. Neizostavan dio gotovo svake aktivnosti je upravo bijeli štap koji, ističe Sanković, nije samo sredstvo kretanja, nego i prepoznatljivosti.
A kako se ponašati u društvu osobe koja ne vidi? „Uz obraćanje govorom, bilo bi dobro dotaknuti ju kako znala kome govorite. Uvijek im možete i ponuditi pomoć. Ako ju ne prihvate nemojte se ljutiti, a ako pristanu onda je važno znati da videća osoba staje ispred, a slijepa ju hvata za nadlakticu ili rame”, pojasnila je i dodala kako se ovaj dan obilježava od 1964., s ciljem ukazivanja na svakodnevne probleme koji su gotovo nezamislivi onima koji vide.
„Poruka “Ako ne vidimo, nismo nevidljivi” želi ukazati na probleme i izazove s kojima se susreću slijepe i slabovidne osobe, kao i podići svijest o njihovom uključivanju u aktivan društveni život. U bližoj okolini imam slijepu osobu i znam svu problematiku s kojom se susreću, ali i onu drugu, lijepu ljudsku stranu koju želim zaključiti citatom iz Malog princa – Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo”, svoju podršku je dala i pročelnica Upravnog odjela za poslove gradonačelnika, Katarina Alduk.
