Danas u đeletovačkoj šumi Bradarica položeni su vijenci i upaljene svijeće povodom 33. godišnjice tragične pogibije trojice pripadnika 2. bojne 109. vinkovačke brigade. Tovarničani Jozo Budim i Ivica Šimunić te Branko Kovač iz Đeletovaca život su izgubili 16. travnja 1992. godine na izviđačkom zadatku u šumi Bradarica.
Danas među članovima obitelji, braniteljima i predstavnicima vlasti bio je i Drago Budim, brat ubijenog maloljetnog Joze, i sam pripadnik oružanih snaga u uključen u obranu do 1999. godine.
„Prije polaska u akciju bili smo skupa. Došao je kod mene, okupao se, sredio i rekao kako ide u jednu akciju. Ostavio mi je svoje stvari“, prisjeća se Drago tog kobnog 16. travnja 1992. Rekao je Jozo tada svome bratu: „Ne znam hoćemo li više vidjeti niti što će biti.“ Slutio je i sam da postoji velika mogućnost da se iz te akcije neće vratiti živ.
Od samog početka ovaj golobradi mladić bio je rame uz rame uz svoga brata. „Čim se začuo prvi pucanj, išli smo skupa direktno tamo, nismo čekali da nam netko javi. Kako je vrijeme odmicalo, Jozo se priključio obrani naše Republike Hrvatske“, govori s pijetetom o svome poginulom bratu.
Što se točno dogodilo u toj akciji, prisjetio se umirovljeni pukovnik i ratni zapovjednik 2. bojne 109. brigade Ivan Grčić.
„Početkom travnja 1992. godine dobio sam zapovijed zapovjednika brigade koja je došla iz Osijeka. JNA je gradila rampe na području šume Jelaš. Zapovijed je bila da odredim trojicu svojih boraca s ovog područja koji će uz dva specijalca izvidjeti raketne položaje. Znao sam da je u to vrijeme Vukovar već bio u velikoj opasnosti i da je neprijatelj angažirao velike snage na ovom dijelu da bi zaštitio bok snagama koje su išle prema Vukovaru, 1. proletersku diviziju, jednu od najelitnijih postrojbi JNA. Znao sam da je to nemoguća misija i odbio sam tu zapovijed iako kao zapovjednik to ne bi smio. Odbio sam i takvu drugu zapovijed. No, nakon treće zapovijedi javila su se ova tri dragovoljca koji su uskoro trebali prijeći u vukovarsku 124. brigadu“, sjeća se s tugom u očima.
Nakon što su ih opremili, Budim, Šimunić i Kovač otišli su na zadatak. Kada se čula pucnjava znali su, neće dobro završiti. U to vrijeme u Mirkovcima su trajali pregovori. Pukovnik JNA Mihajlović rekao je hrvatskom predstavniku da dođe po trojicu poginulih boraca.
„Znao sam da su to oni. Specijalci su se predali i nakon mjesec dana su pušteni. Kao zapovjedniku, tada mi je bilo najteže čuti Šimunićevu sestru da mi nikada neće oprostiti što sam poslao u smrt njezinog brata. Znam da sam pokušao na svaki mogući način spriječiti taj odlazak, ali nisam uspio“, danas sa žalošću govori Grčić.
Uz njega, tih dana prisjetio se i bojnik Jakov Milanović Brada. Od samog početka to je bila neizvodiva misija, kaže.
„Probali smo prebaciti put, ali došla je zapovijed. Znali smo što će se dogoditi. Cijela bosutska linija bila je pripravna kako bismo ih primili, ali to se nije dogodilo. Borbe su trajale 2-3 sata“, prepričava.
Tvrdi kako su ova trojica hrvatskih vitezova rekli da predaja ne dolazi u obzir i kako će se boriti do zadnjeg metka koji čuvaju za sebe.
„Tijela su stigla izmasakrirana. Jugovojska ih je opkolila tenkovima. Nisu imali izlaza“, dodaje.
“Svejedno, uspjeli su nanijeti visoke gubitke protivničkoj strani. Pri predaji tijela, neimenovani visoki oficir JNA rekao je kako Hrvatska može biti ponosna na ove prave borce te da on ima takve, već bi bio u Zagrebu, a ne u đeletovačkoj šumi“, prisjeća se riječi jugo oficira o snazi poginulih hrvatskih sinova.
„Veliko hvala trojici junaka koji su tada na oltar domovine dali ono svoje najvrjednije – život. Na nama je da svake godine obilježavamo ovu tužnu godišnjicu, ali i da s ponosom ističemo njihove viteške borbe“, kazao je načelnik Općine Nijemci Vjekoslav Belajević koji je uz načelnika Općine Tovarnik Anđelka Dobročinca te s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata odao im počast. Na njima ostaje educirati najmlađe o ne tako davnoj ratnoj hrvatskoj povijesti kako se ovakvo što ne bi ponovilo.
