Veliki četvrtak označava početak najsvetijeg dijela kršćanske godine – Vazmenog trodnevlja. Njime završava i korizmeno vrijeme od 40 dana. Toga dana, prema evanđelju, Isus je sa svojim učenicima slavio Posljednju večeru i upravo tada ustanovio svetu misu, odnosno euharistiju. Iako je događaj duboko duhovan i ozbiljan, Veliki četvrtak u sebi nosi i zanimljive običaje i simboliku koja povezuje vjeru, zajedništvo i – tanjur pun zdravog zelenila.
Jedan od upečatljivijih trenutaka Velikog četvrtka je pranje nogu. Isus je tim činom, koji i danas svećenici ponavljaju u liturgiji, pokazao kakvo treba biti pravo vodstvo – ono koje se temelji na služenju, poniznosti i ljubavi. U vremenu kad svi nekamo žurimo i lako zaboravimo male geste pažnje, ova poruka nikad ne izlazi iz mode. No, osim duhovne dimenzije, Veliki četvrtak je poznat i kao takozvanom “zeleni četvrtak”. U mnogim krajevima običaj je tog dana pripremiti jelo od nečega zelenog – poput špinata, blitve, raštike ili koprive. Neki će reći da je riječ o simbolici obnove i novog života, što se lijepo uklapa u proljetni duh i nadolazeće Uskrsnuće.
Veliki četvrtak nas tako poziva da se sjetimo onog najvažnijeg – zajedništva, skromnosti i ljubavi prema bližnjima. U središtu svega je čin služenja koji nas podsjeća da snaga nije u moći, nego u poniznosti. Isus pere noge svojim učenicima. Ne zato što mora, nego zato što želi pokazati da vođa ne stoji iznad drugih, nego među njima. U današnjem svijetu, gdje često prevladava natjecanje i individualizam, ova poruka zvuči gotovo revolucionarno. Veliki četvrtak nas poziva da se zaustavimo, pogledamo oko sebe i pitamo – kome mogu danas ja oprati “noge”? Kome mogu biti podrška, ohrabrenje ili ruka pomoći? Bilo da to činimo prisustvom na misi, slušanjem tišine u crkvi nakon što se oglasila zadnja pjesma, porukom pomirenja nekome s kim nismo u dobrim odnosima, ili pak uz jednostavan obiteljski objed – važno je da ne zaboravimo poruku koju nam taj dan donosi: ljubav se pokazuje djelima, a ne riječima.
