Sutra je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije ili „Velika Gospa”, kako je to ovdje uvriježen naziv. Mnogi će hodočastiti u marijanska svetišta poput Ilače, Šumanovaca ili Aljmaša, ali u Slavoniji crkveni god nosi još jednu posebnu draž – kirvaj ili kako bi rekli stariji, kirbaj.
Kirvaj je crkveni god, dan kad se slavi zaštitnik župne crkve. Riječ dolazi od njemačkog Kirchweih (posveta crkve), a naziv se u Slavoniji uvriježio zahvaljujući davnim njemačkim naseljenicima. Nekada je to bio jedan od najiščekivanijih dana u godini. Kuće su se tjednima unaprijed čistile, dvorišta uređivala, peglale su se najljepše košulje i suknje, pekli kolači, pripremala juha, sarma, pečenka, pa i janjetina. Obitelj bi primala rodbinu i prijatelje, a nitko nije dolazio praznih ruku. Nakon svečane mise pred crkvom, ljudi bi zastali, pozdravili se, izmijenili pokoju riječ, a zatim se druženje selilo u dvorišta i pod sjenice.
Nekad je kirvaj bio i jedina prava zabava u selu gdje se moglo vidjeti štandove s licitarima, drvenim i limenim igračkama, šarenim balonima. Iza crkve, ispod oraha ili lipa, stariji bi kartali i pripovijedali, a djeca bi trčala od štanda do štanda, tražeći nešto za uspomenu.
Danas se ta tradicija polako gubi. Manje je mladih, drugačije su zabave, a ritam života promijenio se. Ipak, u nekim mjestima, poput Cerne, kirvaj još uvijek živi. Velika Gospa u Cerni okuplja ljude iz svih okolnih sela, a uz crkvenu svečanost, u središtu mjesta nižu se štandovi s igračkama, šećernom vunom, uštipcima i roštiljem. Vrtuljci i autići na sudaranje svijetle u sumrak, a muzika iz zabavnog parka čuje se do kasno u noć.
Dan poslije Cerne, u susjednim Rokovcima, slavi se sveti Rok – opet kirvaj, opet veselje. Gotovo ista slika, ali s onim posebnim, domaćim štimungom koji samo Slavonija zna dati. Svjetlucava svjetla zabavnog parka, miris roštilja i pečenja, šarene igračke na štandovima, rodbina koja dolazi izdaleka. I opet pozdravi, smijeh i priče koje se nastavljaju iz godine u godinu, jer kako kaže ona poznata pjesma Dika: „Sutra je u Cerni kirbaj, a prikosutra u Rokovci…”, možda će se običaji s vremenom mijenjati, možda će nestati vrtuljci ili šatori, ali dok god ima onih koji se raduju, spremaju, dočekuju i dijele, kirvaj će živjeti, ne samo u kalendaru sela, nego i u srcima ljudi.
