Posljednjih pet godina vinkovačke manifestacije popraćene su iz oka i objektiva imena koje je sveprisutno na društvenim mrežama. Za one rijetke koji se još nisu susreli s njegovim radom, riječ je o mladom fotografu i snimatelju Saulu Tikviću čije su fotografije i videozapisi vrlo brzo postali prepoznatljiv simbol grada.
Rame uz rame vinkovačkim veteranima fotografije stao je i on negdje u doba korone, u razdoblju u kojem je sve stalo, a kreativci pokrenuli i pronašli nove načine izražavanja. Ništa drugačije nije bilo niti sa Saulom.
Ovaj mladi momak neuobičajenog imena danas za sebe kaže kako je jedan dečko iz Vinkovaca koji jako puno voli fotografirati i snimati pa je baš sretan što mu je taj hobi postao posao. Dobro nam je poznata ona izreka koja kaže da kada voliš ono što radiš, niti jednog dana nećeš morati raditi. „Ima i onih stresnijih dana, ali uglavnom je to tako. Imao sam tu sreću u životu da mi se to sve nekako posložilo“, zadovoljno će Saul. No, vjerujemo kako ovdje u pitanju nije samo sreća. Veliku ulogu igraju njegov neosporivi talent, ali i upornost i neumornost.
Naznake početaka iza objektiva nalazi u ranom djetinjstvu u svojoj obitelji. „Kao dječak sam uvijek bio onaj koji nije volio biti ispred kamere nego iza fotića. Zato i danas imam najmanje svojih fotografija. Nisam tada shvaćao da bi to mogao biti neki moj životni poziv. Sjećam se kako sam u srednjoj školi skejtao s društvom pa sam rado snimao vratolomije, trikove s loptom iz raznih kuteva. Kasnije sam shvatio da baš volim snimati. Krenulo je sa snimanjem putovanja, ali i sa svakim većim zbivanjem u životu“, prisjeća se.
Ljubav prema fotografiji nadmašuje tek jedna – ljubav prema Vinkovcima. U njegovim djelima vidi se kako osjeća grad, oživljava ga i prenosi emociju, taman toliko da od silnih osjećaja zasuzi oko gledatelja i spusti osjećaj ponosa u grudi. Iako nije rođeni Vinkovčanin, uz grad ga vežu najljepši osjećaji.
„Rođen sam Slovačkoj. Tamo sam živio nekoliko godina, ali odrastao sam u Vinkovcima i sretan sam zbog toga. Ovo je grad po mojoj mjeri. Postaje sve moderniji jer ima sve što treba imati. Tu sam se pronašao. Radio sam i u inozemstvu, ali na kraju sam se vratio. Zbog ovog duha grada koji tu vlada i ljudi imam osjećaj da smo svi nekako povezani. To je čar tih malih gradova“, kaže. Jasno tvrdi kako za njega nema drugog doma. Ako se i dogodi situacija u kojoj ga mora napustiti, vratit će se. „Ako budem mor’o otić’, tu ću se vratit’ ja“, citira poznate Shortyjeve stihove.
Prvi ozbiljniji projekt u kojem je pokazao vještine bio mu je upravo u Vinkovcima. „Kada sam kupio prvi fotić, čekao sam da se u gradu počne nešto događati. To je bilo vrijeme korone i prva manifestacija bili su Rimski dani. Htio sam snimiti nešto radi sebe. Bio je to moj prvi video iz Vinkovaca. Volim pogledati baš te prve snimke kako bih shvatio jesam li napredovao. Nije prošlo puno vremena otad, svega 5 godina. Za sljedećih 5 godina vidim se možda u Hollywoodu“, u šali će Saul. Vjerujemo kako bi se i tamo snašao, ali možda u nekome drugome životu jer ovaj namjerava ostati vjeran svome gradu.
„U Vinkovcima imamo jako puno događanja. Baš smo postali živ grad. Od biciklijada, utrka, maratona, Adventa, Vinkovačkih jeseni, Rimskih dana, koncerata. Uvijek se veselim kada se nešto događa u ovome gradu i kada to mogu zabilježiti svojom kamerom, makar meni za dušu“, kaže ovaj vječno nasmijani momak koji svojom pojavom često izmami osmijehe svojih sugrađana. Fotografije su mu često nabijene pozitivom i upravo takvu šalje sliku Vinkovaca i Vinkovčana u svijet, kao toplih, pozitivnih i velikodušnih ljudi. Jer kad se zagrebe ispod površine, na stranu stave sve muke koje donose svakodnevne brige, oni to i jesu. „Vinkovačke jeseni su mi najdraža manifestacija, događanje u Vinkovcima. Najdraže doba godine. Te godine, poslije tih prvih Rimskih dana, prvi put sam ušao u mimohod i fotkao. Otad su mi još draže“, prisjeća se.
Za svoj rad Saul je ove godine ponovno nagrađen na Festivalu turističkog i etno filma u Krku za najavni spot Vinkovačkih jeseni. Iako mu laska ova nagrada, daleko više mu znači osjećaj koji probudi u svojim sugrađanima, a oni mu za uzvrat daruju komentar. „Osjećajna sam osoba pa mi lijepa riječ puno znači. Kada ljudi primijete što radim za grad i kako doprinosim zajednici znači mi čak i više od nagrada“, zaključuje jer u svemu je bitno ostati skroman i ne poletjeti.
Saul je društven i otvoren, često u društvu lokalnih kreativaca. Okruženje takvih ljudi, kaže, potiče i njega na kreativnost i razne projekte. „Kad se čovjek okruži kreativcima, bili oni fotografi, glazbenici, slikari, to će i njega potaknuti na neku kreativnost. Bar mi ovdje u Vinkovcima imamo toga. Drago mi je što mogu biti dio tog društva“, zadovoljno će.
U svojoj karijeri imao je priliku raditi s mnogim lokalcima, ali ističe kako najviše cijeni vinkovačkog videomajstora. „Svi mi imamo neke uzore. Moj jedan od najvećih je Marko Zeljković, naš Zelja. Po meni je taj čovjek umjetnik. On je virtuoz. Želim ići njegovim stopama“, zacrtao je sebi put kojem će dodati svoj osobni štih.
A ima i zbog čega biti zadovoljan jer ne čeka projekte već ih pokreće uz ekipu. „Baš volim kad me netko od naših kreativaca nazove i kaže da ima neki novi projekt i počne mi objašnjavati, a ja već kažem da može zato što znam da će to biti dobro. Prošle godine doveli smo hrpu glazbenika iz Vinkovaca i okolice i napravili jednu vinkovačku božićnu čestitku“, govori o projektu „Sretan Božić svakome“ u vinkovačkom stilu.
Sve to daje naslutiti kako se u Saulovoj glavi roje mnoge ideje. Jedna od najvećih je svakako napraviti pravi slavonski mjuzikl, ali sve u svoje vrijeme. „Na to ću još pričekati jer osjećam kako još nisam dorastao tome. Veliki je to projekt i nadam se kako ću ga do kraja života ostvariti. U svim tim projektima najteže je sve organizirati i okupiti ljude.“, kaže jer često jedva diše od posla pa planove ostavlja po strani. Iako često, kako kaže, „jedva diše od posla“, ne zna reći ne. „Najveći mi je problem što pristajem na sve. Žao mi je odbiti ljude pa onda sam sebi napravim problem. Ali znam da se najbolje stvari događaju slučajno. Osim mjuzikla, volio bih napraviti i dokumentarac o Vinkovcima“, dodaje.
Ljestvica koju iznova podiže već je visoka, no vjerujemo kako će, kada za to pronađe vremena, nastaviti učiti i stvarati – baš onako kako najbolje zna, srcem i kroz objektiv.
