Za Jasnu Matiju Sabljo novinarstvo nikada nije bilo samo zanimanje nego, kako kaže, njezin način života i razlog zbog kojeg se svakog dana budila.
„Da mi je netko isključio novinarstvo, to bi bilo isto kao da nekoga isključite s aparata“, govori iskreno kroničarka, dokumentaristica i dugogodišnja novinarka Vinkovačke televizije, danas Plave Vinkovačke. Ove godine, za svoj rad i doprinos medijskoj i kulturnoj baštini, primit će nagradu za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije.
Novinarstvom se počela baviti još tijekom studija, pišući za studentski list Polet. No, oduvijek ju je privlačio svijet mikrofona i kamere. „Uvijek sam sebe zamišljala u elektroničkim medijima“, kaže. Prvu pravu priliku dobila je na Radiju Orašje, gdje je, kako se sjeća, prošla tešku audiciju jer nekada biti u eteru nije bilo lako. Audicije su trajale danima, a u komisiji su sjedili fonetičari i lektori. „Boja glasa je valjda moj dar od Boga“, kaže s osmijehom.
Nakon kratkog dopisničkog angažmana za Radioteleviziju BiH u Sarajevu, rat ju je zadržao u Posavini, a potom ju je novinarski put 1994. godine doveo u Vinkovce.
„Došla sam u siječnju, a već u veljači Vinkovačka televizija počinje s radom. Zapošljavam se kao organizatorica programa i asistent realizacije. Ponosna sam na taj dio svog života. Prvog veljače startala je Vinkovačka televizija s emisijom ‘Između dvije vatre’. Sjećam se, odbrojavala sam čuvenih pet sekundi, rekla: ‘Vani smo!’ – i do danas je ona vani“, prisjeća se Jasna.
Jasnin životni put neodvojiv je od novinarstva. Nije zasnovala vlastitu obitelj, ali je zato, kaže, živjela novinarstvo 24/7. Jednom je, na nagovor roditelja, pokušala raditi izvan medija. „Zaposlila sam se kod brata i nisam se proslavila. Samo sam se uvjerila da je moj put ipak u novinarstvu“, zaključuje.
Novinarstvo nikada nije bilo glamur, već odgovornost, poručuje mladim generacijama. „Novinarstvo nije pisati što netko želi. Novinarstvo je život zajednice u kojoj jesi i treba ga prenijeti“, objašnjava i dodaje da pravi novinar uvijek daje informaciju i odgovara na pet pitanja, a gledatelj sam zaključuje. Nikada, kaže, nije doživjela cenzuru. „U malim sredinama nema ekskluziva, ali ima dobrih priča, onih koje motiviraju i mora biti i onih koje ukazuju da nešto nije dobro, ali u dobroj namjeri, dakako“, pojašnjava.
Tijekom karijere Jasna je ispisala stotine priča o „malim“ ljudima koje je njezino pero i kamera učinila velikima. Kao dopisnica HRT-a sudjelovala je u emisijama poput „Sporovoza“ i „Dobro jutro, Hrvatska“, a najviše je voljela reportaže s terena.
„Išla sam i s lovcima rano ujutro u lov na divlje svinje. Malo sam se bojala pa su mi rekli da prestanem pričati jer su sve životinje pobjegle“, priča kroz smijeh.
Direktor Vinkovačke televizije Dragutin Veselčić prepoznao je u njoj dokumentaristicu i kroničarku. Uz ekipu snimatelja Joakima Erdeljija i tonca Ivana Skoku stvarala je dokumentarce. Prisjeća se snimanja u Gradištu, kada su se zaglavili u blatu do pola kotača. „Rekla sam Joakimu da to snimi. Direktor me poslije pozvao i opomenuo strahujući za našu sigurnost, ali rekla sam mu da se ne bih mogla vratiti da to nisam snimila“, prisjeća se.
Najviše se, ipak, pamti po emisiji „Život piše priče“. Taj je serijal, kaže, njezina novinarska iskaznica. „Radeći ih, rekonstruirali smo mnoge zaboravljene običaje Slavonije, Baranje i Srijema. Prelazili smo i granicu, snimali Hrvate u Odžaku i kolekcionare oldtimer vozila u Matićima kod Orašja“, nabraja samo maleni dio svega što je kroz deset sezona zabilježila. Emisija je imala igranu formu, često se snimala s jednom kamerom i bez mogućnosti ponavljanja kadrova. „Nisam gotovo nikada spavala prije snimanja jer sam osjećala veliku odgovornost prema ljudima koji su stali pred kameru i prema gledateljima“, tvrdi. Serijal je bio u Fondu za elektroničke medije i emitiran širom Hrvatske. „Danas, kada mi ljudi kažu da ih i dalje gledaju, to mi je najveća nagrada. Vrijedilo je unatoč neprospavanim noćima i blatu do koljena“, kaže Jasna.
Uz „Život piše priče“, radila je i emisije „Portreti“ i „Teške teme“. U prvoj je, kako kaže, govorila o uspješnim ljudima koji su iza sebe ostavili djela, a u drugoj o problemima koje treba rješavati. „Svakoj sam emisiji pristupala kao da ću ispisati televizijske minute o sebi. Uvijek sam nakon emisija zvala sugovornike i pitala jesu li zadovoljni. Njihovo zadovoljstvo bila mi je potvrda da sam dobro odradila posao“, pojašnjava svoju praksu.
Priznaje i da je bila zahtjevna prema kolegama. „Tražila sam iglu u plastu sijena. Dok su oni razmišljali o obitelji i djeci, svojim svakodnevnim brigama, ja sam živjela novinarstvo. Moj broj mobitela bio je uvijek dostupan 24 sata dnevno. Slušala sam sugovornike, plakala s njima, ali i smijala se“, prisjeća se.
Nagradu za životno djelo koja će joj u utorak biti uručena, doživljava kao veliko priznanje, ali i emotivan trenutak. „Prvo bih se htjela zahvaliti Milki Vidi, od koje je sve krenulo, i Kulturnom centru Vinkovci koji me predložio. Jedna mi je Županjka rekla da je ta nagrada pobjeda malog čovjeka. Nisam još svjesna toga“, priznaje.
Dodaje da joj je otac nekoć zamjerao izbor profesije, ali vjeruje da bi sada bio ponosan. „Nudili su mi uredništvo, a ja sam odbijala. Htjela sam biti uz poljoprivrednika kojem su ubili svinje, uz ženu kojoj je led uništio 14 plastenika. Nisam ovo radila zbog nagrada“, dodaje.
Rođena Županjka, Jasna ističe kako su Vinkovci njezin grad srca. „Iz Županje sam, Šećeranka oduvijek, ali Vinkovci su na prvom mjestu. Oni su mi uvijek otvarali vrata – kad sam došla iz ratne Posavine, kad sam se vraćala iz Zagreba, pa i sada u mirovini“, ponosno ističe.
S osmijehom dodaje da razmišlja kupiti mali stan u Vinkovcima. „Jednostavno dišem Vinkovce. Kad trebam napuniti baterije, odem do njih, potražim svoje mlade kolege i uživam u njihovoj energiji“, optimistično kaže.
Iako je formalno u mirovini, Jasna i dalje radi i surađuje s brojnim kulturnim institucijama. „Kažu da prava dama zna kada je vrijeme da se povuče. Nadam se da ću i ja prepoznati te znakove, ali će moja vrata uvijek biti otvorena za svakoga tko misli da mogu biti ključ u otključavanju neke priče. Nemam svoju djecu, ali novinarstvo je bilo i ostalo moja obitelj“, kaže s toplinom.
„I danas dišem novinarski zahvaljujući ljudima koji prepoznaju da još nisam zatvorila novinarsku knjigu. Čini mi se da tek sada dišem novinarstvo onako kako sam oduvijek željela“, zaključuje.
Njezina kamera zabilježila je tisuće priča, ali najvažniju je ispisala sama – onu o predanosti, poštenju i ljubavi prema ljudima. Svakako ostaje uzor za predanost radu u lokalnom novinarstvu.
