Odnos prema okolišu postao je sinonimom kulturno civilizacijskog nivoa neke zajednice, naroda, države i globalnog svijeta uopće. Stupanj ugroženosti, onečišćenosti ili bezdušnog i stihijskog iskorištavanja prirodnih resursa, a ne samo tehnološki napredak kojim se neizmjerno dičimo, odredit će u bliskoj budućnosti naše mjesto u povijesti ljudskog roda i naše planete.Briga o kvalitetu zraka, tla, vode, šuma i drugih prirodnih obilježja okoliša pokazuje zapravo kako promišljamo našu budućnost. Našim pričama o Bosutu ukazat ćemo tek na djelić vrlo složenog problema.
Glavni hidrološki problemi Bosuta odavno su poznati, a determinirani su malim uzdužnim padom profila, minimalnom brzinom tečenja vode, širokim i muljem ispunjenim koritom, nedovoljnim dotokom vode za vrijeme minimalnih oborina i visokih temperatura i slično.
Isto tako poznati su i desetljetni ekološki problemi Bosuta koje se odnose na stanje biocenoze, fizikalno-kemijska obilježja kakvoće vode, sedimentaciju ili zamuljivanje, izravno ispuštanje otpadnih i industrijske vode, nataloženost organske mase i njezina anaerobna bakterijska razgradnja, nemogućnost opstanka faune dna zbog nedostatka kisika, nekontrolirani rast bilja i fitoplanktona, pojava i razvoj zelene mase na površini, stvaranje štetnih plinova i preveliko zagrijavanje površinskog sloja vode u toplijem dijelu godine.
Sve to tijekom nekoliko desetljeća rezultiralo je pokretanjem niza aktivnosti, često zakašnjelih, kojima se hidrološko i ekološko stanje rijeke na cijelom toku pokušalo popraviti. Problemi Bosuta započeli su od vremena kada se prostor uz njega počeo intenzivnije naseljavati. Nakon izgona Turaka obnavljala su se stara i nastajala nova naselja. Uz Bosut uzvodno od Vinkovaca razvijali su se Gradište, Cerna, Rokovci i Andrijaševci. Prema istoku, nizvodno, u blizini Bosuta razvijala se Privlaka, a uz samu rijeku Nijemci, Podgrađe i Apševci. U blizini ušća Spačve u Bosut razvio se Lipovac. Kako bi se što bolje iskoristile obradive površine i dobile nove, započelo se s melioracijskim radovima i regulacijom Bosuta koji je u početku bio rukavac Save.
Kada je izgradnjom nasipa prekinuta veza Bosuta i Save nastali su veliki problemi.
Do tada vode Save tekle su koritom Bosuta. Kada je Sava mirovala tekle su polagano, a kada bi nadošla ili naglo opadala pretvarale su se u bujice. Zbog toga u koritu nije se moglo razviti vodeno bilje. Ako bi se i razvilo bujice bi ga otkidale i odnosile.
Nasip izgrađen 1764. godine od Ruščice do Rajevog Sela nije bitno promijenio stanje Bosuta. Tim nasipom, koji je kao prvi izgrađen u našem kraju poslije protjerivanja Turaka, nije bio zatrpan ulaz Bosuta između Županje i Štitara. Ulaz je ostao i dalje otvoren, a nasip nije bio dovoljno snažan da zadrži nabujale vode Save, to su ga one prelijevale za visokog vodostaja i plavile okolni prostor. Bilo je to rijetko, ali su zato Bosut i njegove pritoke poduprti vodama Save potapali zemljište uz svoje obale i stvarali prirodna rnrijestilišta svim vrstama riba.
Takovo stanje bilo je sve do 1832. godine kada je na početku rukavca između Županje i Štitara napravljena ustava kako bi se omogućio ulaz brodovima iz Save u Bosut.
Nije bila dobro izvedena, pragovi su joj bili previsoki, pa je srušena 1840. godine. Ulaz je zatrpan, a Bosut je odvojen od Save. Tako je Bosut za normalnog vodostaja ostao bez savske vode, a njegovo korito dobivalo je vodu od pritoka Berave i Biđa te od podzemnih i oborinskih voda. Bosut je postao rijeka bez izvora. Ako je ponekad i dobivao vode Save, to više nije bilo često ni izravno, već samo za visokog vodostaja kad bi Sava prelijevala zatrpani početak rukavca, odnosno, kad su vode Save ulazile u korito Bosuta usporom na njegovom ušću kod sela Bosut i pribijale se sve do ušća Berave u Bosut. Svoj današnji izgled Bosut je dobio 1929. godine kada je podignut nasip uz Savu od Rajevog Sela do Zemuna. Tim nasipom zagrađeno je učešće rukavca kod sela Bosut, a 150 m dalje od obale Save sagrađena je ustava.
Tako je Bosut odsječen od Save postao rijeka bez pravog ušća. Vodeno bilje, koje se ranije nije moglo razvijati, jer su ga uništavale i odnosile bujice savske vode, počelo je nicati po koritu Bosuta. Korito se počelo zamuljivati. Lišće okolnog grmlja i drveća iz šuma kroz koje je protjecao trunulo je na njegovom dnu i stvaralo crni mulj. Trunulo je i vodeno bilje i pojačavalo zamuljivanje dna. Do kraja 19. stoljeća, debljina tog sloja iznosila je mjestimično i do 50 cm. Voda je oplićavala. Na prijelazu u 20. stoljeće od ušća Berave pa sve do Cerne, tj. do ušća Biđa, Bosut je bio tako plitak da se mogao pregaziti. Od Cerne do Vinkovaca vode je bilo u ljetnim mjesecima oko jedan metar, sa mjestimičnim dubljim dijelovima tzv. dubljacima.
Rubove obala prekrivao je šaš, koji se zbog dublje vode nije širio prema sredini rijeke. Sredinu korita zatvarale su ostale vrste vodenog bilja poglavito lopoč i drezga. Poslije uređenja Jošave u periodu od 1904. – 1909. godine u Bosut je dospio rašak, napast, kojega se desetljećima nije moglo odstraniti. Jošava je postala glavni odvodni kanal za sve oborinske vode sa jugoistočnih padina Dilj-gore.
Zapuštena zelena livada ili rijeka !?
Lopoč i drezga obuhvatili su korito gustim spletom, pa je ljeti cijela širina rijeke bila pokrivena biljem, tako da su i veće ptice močvarice mogle slijetati na taj splet bilja. Unatoč tome ribe je bilo u izobilju. Poplavnih terena koji su bili idealna prirodna mrijestilišta za sve vrste riba bilo je mnogo. Poslije mrijesta riba je odlazila put Save. Odvajanjem Bosuta od Save životni prostor riba se suzio. Tek na mjestima gdje je bilo više vode, ribe i druge vodene životinje opstale su.
Zbog enormnog rasta bilja, plitkog i muljevitog korita, povećanja temperature vode i manjka kisika u njoj, već tada na dijelovima toka, javljali su se pomori ribe, poznati pod nazivom zijev. Zarastao vodenim biljem, usporena toka Bosut je poprimao odlike smrdljive bare. Prije izgradnje Stare brane voda je naročito ljeti bila vrlo plitka tako da je u Bosutu bilo oko 30-tak centimetara vode i to ne vode, već kaljuže.
Stara brana podigla je vodostaj u zapadnom dijelu, a istočni, nizvodni dio ostao je plitak, čak plići nego ranije, jer je Stara brana zadržavala mnogo vode, koja bi se inače prelila u istočni dio. U razdoblju obilnih kiša kada su se oborinske vode Jošavom slijevale u Bosut ubrzavao se njegov tok i obavljalo njegovo čišćenje.
Prema jednom zapisu u lokalnom listu Hrvatski branik, Bosut je sredinom tridesetih godina 20. stoljeća izgledao katastrofalno. Gotovo cijelu površinu Bosuta prekrivala je drezga. Na površini vode često su se uočavale uginule ribe. Ribiči i ribari ni pred svojom kućom nisu pokazali želju da izvuku drezgu na obalu. Bilo je uobičajeno da se u Bosut baca smeće, uginula živad, mačići, štenad, uginuli psi i slično. Legla komaraca, izvori zaraze i nesnosan smrad obilježavao je Bosut i njegove obale. Takvi ružni prizori nalazili su se u samom središtu grada od spomenika sv. Roka do Martonove kožare. Čistilo se nešto malo prostora oko kupališta na Marici, no ne i prema središtu grada. Gradske vlasti i sami građani neodgovorno su se ponašali prema Bosutu. Tadašnje zdravstvene i sanitarne institucije nisu poduzimale učinkovite mjere. Slično je bilo i u nekim seoskim atarima. Bilo je doduše zanesenjaka, uglavnom članova ŠRD Priroda osnovanog 1921. godine koji su poduzimali sukladno svojim mogućnostima određene aktivnosti na uređenju Bosuta, ozelenjavanju njegovih obala, uređenju kupališta Marica, zaštiti ribljeg fonda i sličnog.
U ljetnim mjesecima na Marici se nije samo kupalo već su se na tom dijelu Bosuta odvijala plivačka natjecanja i igrao vaterpolo, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata. U tim vremenima Vinkovčani nisu shvaćali značaj Bosuta, pa iako su živjeli uz njega Vinkovci nisu bili grad na Bosutu. Nisu to bili ni u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, no ipak su to postali.
