Poštovani čitatelji, vjerujem da ste se uvidjeli kako je izbor tema u kolumni bio vezan uz aktualna događanja i probleme, kulturna i sportska dostignuća, neki važan događaj iz vinkovačke povijesti, poznate osobe, gradske znamenitosti i slično.
Kako su pred nama dva značajna blagdana Svi sveti (također Sesvete, Sisveti, Sisvete ili Svisveti lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) i Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih, temu o vinkovačkim kinematografima o kojoj sam pripremio još nekoliko zapisa, nakratko ćemo prekinuti objavom zapisa vezanih uz spomenute blagdane odnosno o vinkovačkim grobljima koja se u te dane temeljito uređuju i posjećuju.
U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj.
Blagdan Svih svetih posvećen je svecima koji su zahvaljujući svojim djelima ili služenju Bogu prozvani svetima, no brojni ga miješaju s Dušnim danom.
Za većinu blagdan Svih svetih koji se obilježava prvog dana u studenom znači obilazak groblja i paljenje svijeća u znak sjećanja na najmilije koji su nas napustili.
Iako te blagdane osim kalendarske blizine, povezuju molitva, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, Dušni dan posvećen je sjećanju na nama bliske preminule.
Paljenje svijeća i ukrašavanje grobova cvijećem običaj je koji se upražnjava od pamtivijeka. U 19. stoljeću na grobove se nosila i hrana jer se vjerovalo kako je dušama potrebna okrepa, no taj se običaj s vremenom zamijenio cvijećem, osim ponegdje u istočnom kršćanstvu.
Groblja su vidljivi svjedoci prošlosti, naselja, naroda, kultura i civilizacija. Materijalni i duhovni dokaz nečijeg postojanja. Groblja manjih mjesta i danas su na tradicionalnim starim lokacijama, a veći su gradovi zbog širenja urbanoga prostora mijenjali položaj groblja, neki i više puta. U burnim povijesnim previranjima, zbog osvajačkih pohoda, ratova ili zbog drugih razloga neka su nestajala i zbrisana su s lica zemlje kako bi se zatro svaki trag postojanja života prije osvajača i kolonizatora. Neka današnja gradska groblja diljem svijeta, naše domovine, i u užem zavičaju imaju vrijedna spomenička obilježja kako zbog velikog broja umjetnički oblikovanih grobnica i nadgrobnih spomenika s nadgrobnim ukrasima različitih stilskih i umjetničkih odlika vremena u kojem su nastajali, tako i povijesno značajnih osoba čije su posljednje počivalište.
I na vinkovačkim grobljima na stotine je takvih spomen obilježja koje bi trebalo proučiti, istražiti i zaštititi jer su stvarni vidljivi svjedoci nečijeg postojanja i djelovanja kroz proteklo vrijeme.
Odnos prema njima govori i o nama samima, našoj kulturološkoj razini, duhovnosti, religioznoj vjerodostojnosti, ukupnoj i vjerskoj toleranciji, iskrenosti te poštivanju svojih predaka i svoje povijesti.
Dio te spomeničke baštine već je davne 2004. g. detektiran i predložen za zaštitu na lokalnoj i manjim dijelom na državnoj razini. Oko 60 spomen obilježja uglavnom na Gradskom groblju u Kačićevoj ulici, zaštićeni su kao kulturna dobra lokalnog značaja, što zasigurno nije dovoljno, jer uz predložene tom nizu trebalo bi dodati i neka druga spomen obilježja, a posebno ona koja se nalaze na Židovskom groblju koje je danas spojeno s Gradskim grobljem te Pravoslavnom groblju koje se nalazi na drugoj lokaciji gotovo u samom užem središtu grada.
Tada je predloženo da se nekolicini grobnih spomen obilježja dodjeli status kulturnoga dobra državnog značaja i unese u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske poput groba Matije Antuna Relkovića ( medaljon s portretom književnika radio je akad. kipar Ivan Rendić), grobnica obitelji Pražak i Liebald ( bistu je radio akad. kipar Ivan Rendić), Grobnica obitelji Radauš sa spomenikom, rad akad. kipara Vanje Radauša i grobnica obitelji Horvat s reljefom u bronci, rad akad. kipara Vanje Radauša.
Pomnijom stručnom analizom grobljanske spomeničke baštine zasigurno bi se došlo do novih saznanja pa bi se mogla izvršiti njihova zaštita, obnova i obilježavanje i tako odao pijetet Vinkovčanima koji tu počivaju, a posebno onima koji su u bilo kojem segmentu i vremenu u povijesti ovoga grada imali značajnu ulogu.
U Vinkovcima je postojalo nekoliko groblja: rimokatoličko, pravoslavno, evangeličko, židovsko, centralno i vojničko groblje.
U srednjem vijeku rimokatoličko groblje nalazilo se oko gotičke crkve sv. Ilije. Ukapanje je tu obavljano do 16. stoljeća.
Za osmanske vladavine tu se nalazio trg zvan Meraja, a groblje je bilo na mjestu sadašnjega, na uzvisini, bliže potoku Nevkošu. Spominje ga pečuški biskup za vizitacije 1729. kao coemeterium antiquissium. Godine 1755. spominje se da je u njemu bila drvena kapela posvećena Preobraženju Gospodnjem.
Nakon obnove gotičke crkve sv. Ilije i Vinka početkom 18. stoljeća, uz crkvu ponovo je osnovano groblje koje se tu nalazilo do konca 18. stoljeća, kada se ponovo nastavilo koristiti staro groblje uz potok Nevkoš.
Do groblja se prvotno dolazilo Krnjašem (Ul. J. Kozarca) ili poljskim putom (sada Ulica Ivana Kozarca). Poslije izgradnje ceste prema selu Neudorfu ulaz u groblje uređen je sa sjeverne strane.
Nova crkva Preobraženja Gospodnjeg, koja je sagrađena 1845. godine, dar je Elize Šokčević, majke bana Josipa Šokčevića. Kasnije postala je crkvom Marije Magdalene.
Za vrijeme Domovinskog rata mnogi grobovi bili su razoreni, a nadgrobni spomenici oštećeni ili uništeni. U grobljansku crkvu prenijeti su iz Beča i svečano položeni 31. svibnja 2002. godine posmrtni ostaci bana Josipa Šokčevića.
U borinačkim vinogradima (voćnjak Borinci) uz crkvicu Uzašća Gospodnjega nekada je bilo groblje srednjevjekovnoga sela Draganovci.
Pravoslavno groblje nalazi se u Ulici bana Jelačića uz potok Ervenicu. Nastalo je u 18. stoljeću. U njemu pokopani su vinkovački Cincari i Srbi, austrijski časnici pravoslavne vjere, trgovci i obrtnici: Georgevići, Jankovići, Masale, Milutinovići, Mitrovići, Veselinovići i drugi Vinkovčani pravoslavne vjere. U Domovinskom ratu groblje je znatno oštećeno te se ponovno uređuje.
Za građane evangeličke vjere, koji su u znatnom broju živjeli u Zvonarskoj ulici, groblje se nalazilo u sjeveroistočnom dijelu grada, u današnjoj Ulici hrvatskih kraljeva, između kućnih brojeva 74 i 76 te ulica Fra Didaka Buntića i Ulice Ljudevita Posavskog. Groblje je nastalo poslije useljavanja prvih Nijemaca evangelika oko 1820., a uklonjeno sedamdesetih godina 20. stoljeća pri čemu su samo neki pokojnici ekshumirani. Sada je to park s dječjim igralištem.
Židovsko groblje nalazi se uz potok Nevkoš, a površine je 5 509 m². Može mu se pristupiti Grobljanskom iz Kačićeve ulice.
Osnovano je oko 1870. godine. Bilo je središnje groblje za Židove iz Vinkovaca i okolnih sela. Na groblju nekada nalazila se mrtvačnica i stan čuvara.
Groblje za siromahe (Centralno groblje) osnovano je 1926. godine. Nalazilo se na kraju Ulice bana Jelačića, s lijeve strane uz željezničku prugi Vinkovci – Brčko. Sada se ne koristi. Groblje je uklonjeno, a površina prenamijenjena. Služilo je za ukapanje siromašnih, osoba bez utvrđenog identiteta te pripadnika raznih vjerskih sekti.
Vojničko groblje osnovano je u vrijeme I. i II. svj. rata uz rimokatoličko groblje u Kačićevoj ulici. Za vrijeme I. svj. rata zauzimalo je prostor današnjeg novog dijela katoličkog groblja uz ulicu (prema Neudorfu).
Za vrijeme II. svj. rata tu su pokapani poginuli domobrani, ustaše i Nijemci. Nakon 1945. pretvoreno je u tzv. partizansko groblje u čijoj se sredini nalazila zajednička grobnica i spomenik od uzidanog kamenja sa spomen-pločom i petokrakom zvijezdom na vrhu. Sada je tu novi dio Gradskog groblja.
Ostaci nekadašnjeg starog njemačkog groblja nalaze se Neudorfu, današnjem Vinkovačkom Novom Selu gdje su svoje pokojnike pokapali Nijemci koji su osnovali Neudorf. Nalazi se uz sjeverni rub nekadašnje teretne željezničke stanice. Zbog širenja nekada jednog od najvećih ranžirnih kolodvora u bivšoj državi groblje je u periodu od 1947. do 1957.g. potpuno razoreno i uništeno i desetljećima zapušteno.
O spomeničkoj baštini vinkovačkih groblja i njezinoj zaštiti govorimo u nastavku naše priče.
