Govor osobe koja muca možemo olakšati da ne izbjegavamo kontakt očima, smanjimo broj pitanja, pokažemo interes i omogućimo osobi dovoljno vremena za odgovor, ne prekidamo i ne požurujemo govor osobe koja muca. Međunarodni dan svjesnosti o mucanju obilježava se, 22. listopada, s ciljem podizanja svjesnosti o izazovima s kojima se osobe koje mucaju suočavaju. Zajednički ga obilježavaju osobe koji mucaju i njihove obitelji te stručnjaci, logopedi i drugi – nastavnici, istraživači i kliničari, koji se bave mucanjem. Tako Međunarodni dan svjesnosti o mucanju predstavlja okosnicu u građenju humanijeg, pravednijeg i suosjećajnijeg svijeta za milijune osoba koje mucaju. Hrvatska udruga za pomoć osobama koje mucaju “Hinko Freund” ga obilježava od 2000., a Hrvatski sabor je 20. ožujka 2009. godine usvojio prijedlog koji je inicirala Udruga “Hinko Freund” i proglasila 22. listopada “Danom svjesnosti o mucanju u Republici Hrvatskoj”. Time je Hrvatska postala prva država u svijetu koja je na ovaj način i službeno otvorila vrata podizanju svjesnosti o mucanju, boljem razumijevanju i pomoći osobama koje mucaju u našoj zemlji. Mucanje je poremećaj govora u kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi ili osoba ne može početi govoriti riječ. Prekidi u govoru mogu biti praćeni učestalim treptanjem očiju, drhtanjem usana i/ili čeljusti ili drugim neobičnim oblicima ponašanja koja osoba koja muca radi dok pokušava govoriti. Određene situacije, kao što su govor ispred više ljudi ili razgovaranje na telefon često pogoršavaju mucanje. Govor osobe koja muca možemo olakšati da ne izbjegavamo kontakt očima, smanjimo broj pitanja, pokažemo interes i omogućimo osobi dovoljno vremena za odgovor, ne prekidamo i ne požurujemo govor osobe koja muca. Svako peto dijete predškolske dobi tepa, kasno progovara, preskače veznike i prijedloge u rečenici, ispušta ili zamjenjuje mjesto slogova u rečenici, muca, (pre)često se koristi poštapalicama poput ‘ovaj’, ‘ah’ ili ima neki drugi poremećaj govora. U školskoj se dobi broj djece s takvim problemima u pravilu prepolovi. Ali samo uz adekvatnu terapiju i, dakako, svesrdnu suradnju roditelja. Robert Kovačević, psiholog u Osnovnoj školi Ivan Mažuranić u Vinkovcima , rekao nam je da u našem gradu nije zabilježen značajniji broj takve djece, ali kada učiteljice razredne nastave, uoče da neko dijete ima problema s govorom istog trenutka obavještavaju roditelje te ih upućuju da potraže stručnu pomoć, prije svega kod logopeda u vinkovačkoj i vukovarskoj bolnici, ali i u jednoj privatnu kliniku u Varaždinu. Prvi znak da nešto nije kako valja obično je kad se roditelj uhvati da uspoređuje govorno-jezične vještine svoga djeteta s vještinama njegovih vršnjaka. To je ujedno i pravi trenutak da se potraži pomoć logopeda. Naravno, ne mora nužno značiti da je svako odstupanje od uobičajenog govora poremećaj koji će zahtijevati logopedsku terapiju. No, roditelj to bez pomoći stručnjaka ne može razlučiti, a čekanjem da ta faza prođe može se izgubiti dragocjeno vrijeme. Recimo, smatra se da pet do deset posto školske djece ima teškoće u čitanju i pisanju. Najvećim dijelom problemi su vidljivi već u predškolskoj dobi i logopedskom terapijom ili savjetovanjem već se tada može pomoći roditelju i djetetu. Uz terapiju broj predškolske djece koja u govoru ponavljaju riječi, dijelove riječi ili rečenice, produžavaju glasove ili rastavljaju riječi u školskoj se dobi prepolovi. Inače, pod povećanim su rizikom poremećaja jezično-govornog razvoja djeca rođena prije termina, s niskom porođajnom težinom ili s iskustvom traumatičnog poroda, djeca koja imaju druge teškoće u razvoju ili obiteljsku sklonost takvim teškoćama. Svako je dijete individua, neka djeca vrlo rano usvoje pravilan izgovor svih glasova, druga prolaze sve razvojne faze u usvajanju glasa do čisto izgovorenog, a jedan dio trebat će dodatan poticaj.
