Ne umanjujući ulogu ostalih bojišta i branitelja koji su na njima ginuli i ranjavani, nemjeriv je doprinos branitelja Vukovara, koji su tri mjeseca odolijevali mnogo nadmoćnijim srpskim snagama i tako onemogućili ratne planove velikosrpskih vođa i slamanje Hrvatske. Vukovar su branili hrabri ljudi iz cijele Hrvatske, a velik doprinos u obrani dali su i Vinkovčani. O hrabrosti i žrtvi Vinkovaca govore činjenice. Vinkovci su grad u kojem je rat počeo jer su iz njega 2. svibnja 1991. godine u akciju pomoći svojim kolegama otišli hrvatski redarstvenici, od kojih se njih 12 nikada nije vratilo kući. Prvi minobacački napad u Hrvatskoj bio je na Vinkovce, 22. srpnja 1991. Vinkovci su prvi grad u Hrvatskoj koji je avionski napadnut i bombardiran, zbog čega je i dobio naziv Vrata Hrvatske. Kada su iz Srbije krenuli tenkovi na Vukovar, oni se nisu uplašili. Ostavili su svoje obitelji i prijatelje i otišli u neizvjesnu borbu. Znali su da mogu biti ranjeni i ubijeni, ali je želja da obrane grad i zemlju bila jača od straha. Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države. Uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor. U obrani grada Vukovara do njegovog zauzimanja od strane JNA neprekidno sudjeluje jedna bojna 3. gardijske brigade. U vrijeme najžešćih napada na Vukovar u studenom 1991. godine postrojba sa snagama jačine dviju pješačkih bojni pokušava izvršiti proboj okruženja Vukovara. 13. studenog 1991.godine posljednji pokušaj proboja za Vukovar. Prvi puta tijekom Domovinskog rata sudjeluje cijela brigada u akciji, do tada su borbena djelovanja provođena po bojnama i taktičkim grupama. Pripadnici 2. bojne 3. gardijske brigade bili su i vinkovčani Dragan Rajković i Velimir Sladić koji su prošli većinu ratišta, a bili su u Bogdanovcima, Nuštru, jer kako i sami kažu nije se Vukovar branio samo iz Vukovara. Velimir Sladić je u Bogdanovcima zajedno sa svojim ratnim kolegama proveo četrdeset dana u okruženju.
“Sve je počelo od kukuruznog puta koji je spajao Vukovar s teritorijom pod našom kontrolom. Kada je kukuruzni put prekinut povukli smo se u selo i ostali četrdeset dana. Odolijevali smo pet puta njihovim napadima, a šesti puta nismo imali više čime da se branimo, jer nismo mogli puškom protiv oklopnog vozila.”, kazao nam je Velimir. “Odmah po padu Vukovara ljudi su krenuli u proboj preko Bogadanovaca,. U početku nismo znali, a kasnije smo dobili zapovijed da se iz Vukovara probijaju naši, ali i da budemo na oprezu zbog mogućih srpskih diverzanata. Vremske prilike bile su groze, kiša, hladno, vjetar i morali smo biti budni 24 sata. Dočekivali smo naše ljude i pratili ih najčešće do Vinkovaca i to do hotela Slavonija, a onda su oni išli dalje.”, kazao nam je Dragan, dodavši kako mu je danas najviše u sjećanju to da su svi koji su došli iz pravca Vukovara bili gladni. “Prvo pitanje koje bi postavili, kada bi se ustanovilo da su oni naši i da smo mi njihovi, da li imate što za jesti. Bili su i gladni i žedni, jer su se morali danima probijati do naših redova.” prisjeća se Dragan. Jedan mu je događaj posebno ostao u sjećanju. Radi se o starijim ljudima, o jednoj baki i djedu iz Vukovara sa Mitnice. S jednom grupom HOS-ovaca probili su skoro do Nuštra. Dečki su ih ostavili u kukuruzu kako bi izvidili teren, međutim bili su zarobljeni od strane četnika, a bak i djeda vidjevši da se oni ne vračaju nastavili su put sami i došli do naših linija. Kasnije smo saznali da su im sinovi u još uvijek u Vukovaru, kako o njima ništa ne znaju, ali i da su ih oni natjerali da se probiju do Vinkovaca kaže Dragan te dodaje kako nakon pada Vukovara nikome nije bilo lako, a pogotovo njima na prvoj liniji obrane jer je tada neprijatelj mogao puno veće i jače snage usmjeriti prema njima, odnosno prema Nuštru i Vinkovcima, ali na sreću to se nije dogodilo. Nakon pada Vukovara i hrvatskih mjesta oko Vinkovaca, pripadnici druge bojne utvrđuju crtu bojišnice oko sela Nuštar gdje bojna ima značajnu ulogu u obrani sela i zaustavljanju prodora agresora prema Vinkovcima. U obrani Nuštra postrojba sudjeluje do svibnja 1992. godine, nakon čega po odluci Glavnog stožera OS RH odlazi na provedbu drugih zadaća. U prosincu 1992. godine postrojba prelazi u sastav 5. gardijske brigade u Vinkovcima.
