Kao i u drugim gradovima i naseljima te cestama svijeta koje ih spajaju i ulicama Vinkovaca i njegove okolice bez prestanka i kad treba i kad ne treba danas jurcaju limeni ljubimci. Uz promet koji se odvija rijekama, morima i oceanima te zrakom za svega nekoliko sati ili dana savladavaju se udaljenosti za koje su tek koje desetljeće iza nas trebali dani i mjeseci. Tehnološki napredak i razvitak prometa u velikoj je mjeri promijenio stil i način života čovječanstva. Uz prirodne resurse i ljudski potencijal razvitak prometa u nizu prostora i naselja bio je jedan od pokretača razvitka, posebice gradova. U takve spadaju i Vinkovci. Od kraja 19. st. kada je do Vinkovaca izgrađena prva željeznička pruga, a potom mreža željezničkih pruga u nekoliko pravaca započela je nova ekonomska, socijalna, kulturna i urbana povijest nekadašnjeg vojnograničarskog središta. Grad se teritorijalno širio, nastajale su nove ulice, broj stanovnika se povećavao, nicale su manufakturne radionice i industrijski pogoni, razvijao se obrt i trgovina, a Vinkovci postajali središte kojem su gravitirala naselja u njegovoj okolici. Širenjem putničkoga i izgradnjom teretnoga kolodvora Vinkovci su izrastali u sve značajnije željezničko križište, naročito poslije Prvoga svjetskoga rata. U razdoblju koje je slijedilo Vinkovci su postali grad željezničara. Kako u to vrijeme cestovni promet nije bio razvijen željeznica je bila dominantna, a kroz vinkovački željeznički kolodvor prolazile su dnevno tisuće putnika. Jedan dio putnika bio je u tranzitu, a znatan broj je u Vinkovcima presjedao odnosno mijenjao pravac putovanja. U čekaonicama stare željezničke postaje uvijek je bilo živo i zanimljivo. Neki su putnici čekajući vezu noću drijemali na klupama ili podu čekaonice. Oni boljeg imovinskog stanja su noćili u hotelu Reisz koji se nalazio u blizini kolodvora, a neki su odmor nalazili u vinkovačkom hotelu Lehrner u centru grada i nekoliko svratišta do kojih su ih odvozili brojni vinkovački fijakeristi koji su ih čekali na željezničkom kolodvoru ili u centru grada uz Veliki park ili hotel Lehrner. Kasnije u periodu između dva svjetska rata uz fijakeriste pojavilo se i nekoliko taksista koji su obavljali uslugu prijevoza. Unatoč tome gotovo do kraja šezdesetih odzvanjao je topot konjskih potkova i tandrkanje kotača fijakera na sivim granitnim kockicama ili žutim klinker opekama kojima je bio popločan dio vinkovačkih kolnika u glavnim ulicama koje su vodile prema željezničkom kolodvoru.
Bilo je to vrijeme kada su parne lokomotive vukle vagone kakve mlađa populacija može vidjeti samo u starim igranim ili dokumentarnim filmovima i na starim fotografijama.
Sve do drugoga svjetskoga rata, pa i koje desetljeće kasnije bilo je nekoliko vrsta vagona. Vagoni tzv. I. razreda imali su zasebne odjeljke (kupe) gdje su sjedišta i nasloni bili obloženi crvenim plišem. Vagoni II. razreda tada nisu imali zasebne odjeljke. Imali su drvena sjedišta i niske naslone sastavljene od uskih lakiranih drvenih letvica. Iznad naslona nalazile su se police za prtljagu. U sredini se nalazio prolaz, a sjedne i druge strane redovi klupa. Vagoni su bili prepuni putnika koji su tijekom vožnje brzo i lako uspostavljali komunikaciju pogotovo kod dužih putovanja. Kako su putovanja trajala dugo većina putnika putničkih vlakova nosila je sa sobom raznovrsnu hranu – domaće suhomesnate proizvode, pečene i pohane piliće, razna pečenja i kolače. Neki su se krijepili domaćom rakijom ili vinom čime su nudili i častili ostale s kojima su dijelili klupe. Obično se na koljena stavljao kofer, torba ili kakva naprtnjača, a potom širio platneni rubac u kojem se obično nalazio tzv. masni papir, ponekada i novine u kojima je bila umotana hrana i onda je započinjao ritual jela. U brzim vlakovima atmosfera je bila malo više gospodska. Uz sve to nizale su se životne priče, a znalo se i zapjevati. Za ilustraciju takvoga stanja odabrao sam priču objavljenu u vinkovačkom časopisu Cibalis br. 5 od 1. ožujka 1924. godine.
Što se događalo Vinkovčaninu Lovri (izmišljen lik) prilikom putovanja za Zagreb baš u vrijeme kada se na sve strane pričalo o Čarugi za kojega su u tadašnjem tisku pisali da je bio popularniji i od samoga kralja. Pročitajte i zabavite se.
„ ……Pred par dana je putovao u Zagreb Vinkovčanin g. Lovra Lovrić. U vagonu se razvio medu putnicima uobičajeni razgovor. Zapitali su Lovru, otkuda putuje. „ Iz Vinkovaca “, veli gosp. Lovra i mirno jede svoj kuljen. „ Iz Vinkovaca ? Vi ste baš Vinkovčanin ? ” „ Jesam,“ ponosno će Lovra i zalijeva kuljen obilno vincem. „A molim vas, jeste li vi poznavali Čarugu ? ” navališe svi na g. Lovru. Gosp. Lovra opazivši, da je svratio na sebe pozornost cijelog vagona, malo iz hvalisavosti, a malo iz zaguljivanja (naravno da je bio malko nadžorkan) odvrati: „ Kako ne. Sjedili smo mi bog te pita koliko puta, skupa u kavani. I lumpovali smo s mnogom odličnom gospodom.“
„Ta idite, molim vas ! ” zgranuše se svi putnici i navališe sa silom novih pitanja: „ Kakav je Čaruga? Je li društven ? Pjeva li lijepo? itd. A g. Lovra je na sva ta pitanja odgovarao zaguljujući cijeli vagon, pa je upao u strahovite laži sveđ guckajući svoje vino, a društvo je, željno senzacija, tê laži gutalo, jer su ljudi naučni vjerovati i gorjim novinskim lažima. „Je li istina, da je Čaruga jako volio Vinkovčane i Vinkovčani njega?“ pita jedan. „ O, jako. Dapače sam čuo, da će se sada u Gradskom vijeću raspraviti prijedlog, da se Vinkovci sada nazovu „Čaruganci“ ili barem koja ulica. „Neki lokali već nose njegovo ime“, laže g. Lovra uživajući, kako zaguljuje toliko ljudi.
„Ta šta vi ne kažete” , čude se svi.
„ A molim vas, je li istina, da je Prpić „mali“ pobjegao o Italiju?” pita jedan. „Jest“, odgovara Lovra sjećajuć se nešto iz novina. „ A gdje, je sad drugi Prpić?” pita netko. Gosp. Lovra se zamisli, pa uz pomoć vina bubne: „ Pa u Vinkovcima.” „Ta nemojte ! “ Onaj „veliki ? ” čude se. „ Pa dosta je velik “ domišljava se Lovra. „ Pa šta ga ne uapse ? ” „ Pa zašto bi ga uapsili, nikom ništa ne radi, mimo i pošteno živi. „Hm”, ne razumiju neki.
„ A šta vi mislite, hoće li Čaruga pobjeći ? ” znatiželjno će jedan čovo trgovačkog nosa.
„ Čaruga pobjeći ? “, viče Lovra prazneći oku. „Ta on je već pobjegao ! “
Ljudi se pogledaše i zanijemiše od straha. „ Eto ja sam ga vidio na stanici Andrijevci “, laže Lovra u beskonačnost. „ Pa šta ga ne prijavite, dobili bi nagradu ? “ „ A što ću ga prijaviti, i onako ga ne bi mogli opet uhvatiti. Ko zna ne sjedi li on sad među nama, pa se smije. Uostalom on je sirotinji uvijek dobro činio” . . .
Uto stade vlak u Zagrebu; a svi pojuriše iz vagona, a prvi onaj čovo trgovačkog nosa.
Lovra se je zadnji spremio i počeo inžiljiriti Zrinjevcem.
Najednoć eto redar, pa s našim Lovrom na redarstvo, a za njima onaj čovo. Lovra se puntao, al badava.
Nakon nekog čekanja pozovu ga pred redarstvenog činovnika. Zatražiše od njeg, da se legitimira, a on pokaže pristojnu legitimaciju, koju je činovnik sumnjivo gledao, kao misleći: Oni su Čarugi izdali obrtnicu. pa su mogli i ovo. Donesoše slike Čarugine i njegovih ortaka, pa sve gledaju sad u slike, sad u Lovru. Napokon mu rekoše, da ga je ovaj čovo prijavio, da je on Čaruga, koji je baš pobjegao iz zatvora. „ Pa vidite, da nemam pokimporte, nego bradicu “ veli Lovra. „ E, to ste vi mogli obrijati, a brada …“ i stadoše Lovru vuckati za bradicu, da vide je li kriva. A kako vi tvrdite, da je Čarugin ortak Prpić „veliki“ u Vinkovcima neuapšen ?“ „ O molim, ja nisam rekao „ Čarugin ortak“, a jedan gosp. Prpić i dosta velik postoji u Vinkovcima, državni činovnik“, izmotava se Lovra. Pogledaše u knjige. Zbilja. Već je Lovri ishlapilo sve vino kroz znojnice kad kasno u noć dođe odgovor iz Osijeka na telefonski upit redarstva, da li je Čaruga zbilja pobjegao, da naime Čaruga mirno spava u svojoj ćeliji. Sad se svi nasmijaše i pustiše Lovru. Gosp. Lovra se zaputi sav znojan od birtije do birtije i nađe u jednoj svoje lancmane, pa se na račun te Lovrine pustolovine lancmanski natoljaše………
I nakon Drugoga svjetskoga rata najviše se putovalo željeznicom. Neposredno nakon rata tzv. „ vlakovima bez voznoga reda“ kojima su u naš grad i okolna sela stigli novi stanovnici iz tzv. pasivnih krajeva u opustjela sela i napuštene kuće i na imanja izbjeglih i protjeranih Nijemaca diljem Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke i Banata.