Kako bi stanovnici zapadnog vinkovačkog kvarta Vinkovačkog Novog Sela mogli dostojno obilježiti 200-stotu obljetnicu postojanja, jer je utemeljeno 1819. godine, za Vijesti iz povijesti priredio sam nekoliko zapisa koji su dio obimnije Monografije pod nazivom „ Od Neudorfa do Vinkovačkog Novog Sela“, za koju vjerujem da će u povodu 200 godina postojanja ovog naselja ove godine ugledati svjetlo dana.
U povijesti Vinkovačkog Novog sela razlikujemo dva razdoblja. Prvo je od osnutka 1819. g. kada su se u njega doselili njemački kolonisti do 1945. g. kada su se iselili. I drugo koje započinje kolonizacijom stanovništva iz tzv. pasivnih krajeva uglavnom Hrvatske i traje do vremena u kojem živimo.
O Neudorfu njemački potomci napisali niz zapisa i sjećanja na život u njemu u već 3 knjige: Heimat Buch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung (1975), Neudorf 1819 – 1944 Bilddokumentation einer Donauschwabischen in Slawonien (1986) i Das Wichtigste aus der Geschiste Neudorfs (1987).
Mi nažalost nemamo još niti jednu knjigu ili opširniji zapis iako je od doseljavanja današnjih potomaka Novoselaca prošlo više od sedamdeset godina, a postoji dokumentacijska građa, fotografije i stanovnici starijih godišta koji se sjećaju događaja iz novoselske prošlosti.
Monografiju sam posvetio brojnim generacijama Novoselki i Novoselaca s kojima sam odrastao i proveo nezaboravne dane dječaštva, školovanja i mladosti te prvu godinu radnoga vijeka u osnovnoj školi čiji sam i ja bio đak.
Ovu priču posvećujem mojim novoselskim prijateljima koji su kao i ja sate i dane provodili, na novoselskom „speak corneru“, legendarnoj novoselskoj pumpi, sumporači, i starom školskom igralištu odakle smo u velikoj grupi kretali put grada u nekadašnja vinkovačka kina, na Lokose, Korzo te na stari i novi nogometni stadion gdje smo bili najžešći navijači naših nogometnih klubova Spačve, Lokomotive i nekadašnjeg vinkovačkog Dinama ili Cibalije u čijim su redovima s velikim uspjehom nastupali i mladi Novoselci.
Zapadni dio Vinkovaca, nekadašnji njemački Neudorf i danas je premda sastavni dio grada prepoznatljiv je po nazivu kojim se njegovi stanovnici diče, Vinkovačko Novo Selo.
Taj dio grada postoji već 200. godina, no povijest Novog Sela puno je duža.
Prema arheološkim istraživanjima i povijesnim izvorima vidljivo je da tragovi naseljenosti i življenja na lokaciji današnjeg naselja i njegovoj bližoj okolici, novoselskom ataru, datiraju još iz srednjeg vijeka.
Utvrđeno je da se tu nalazilo nekoliko starih hrvatskih sela s različitim imenima koja su se tijekom stoljeća raselila ili nestala.
Kao poznatije naselje iz turskog perioda uz šumu Ljeskovac nalazilo naselje s imenom Liskovac. 1702. g. u popisu kotara Ivankovo spominje se predij Leskofci. U tursko doba u njemu je u 19 kuća živjelo katoličko stanovništvo. Vlasnik selišta bio je navodno Mehmet – aga koji je bio gospodar cijelog ivankovačkog posjeda i svoje sjedište imao u Ivankovu.
Poslije izgona Turaka iz ovih krajeva preostalo stanovništvo se preselilo u Vinkovce, a selo je ostalo prazno.
Nakon 120 – 130 godina selo je ponovno naseljeno. Naselili su ga njemački doseljenici iz pokrajine Hessen.
Graničarske vlasti 1818. godine donijele su plan o naseljavanju područja između Vinkovaca i Ivankova uz šumu Ljeskovac i potok Nevkoš. Davne 1819. graničarske vlasti naselile su 13 obitelji iz njemačke pokrajine Hessen.
Prvi stanovnici Neudorfa doselili su se u srpnju 1819. godine. Bile su to obitelji : Reinharda Kleina, Johanna Konratha, Friedricha Mühlreitera, Friedricha Suttera, Heinricha Wendelina (Wendlinga), Carla Kuchera ( Kutschera), Johanna Peyera (Bayera), Carla Pfaffa, Nicolausa Phillipsa, Heinricha Rübela, Ludwiga Weidmanna, Christiana Weidmanna i Christiana Kuchera.
U rujnu doselile su se i druge obitelji: Konrada Haselwandera, Christiana Bothnera, Konrada Herzoga, Johanna Altenhofa, Leonharda Märza, Ludwiga Schöppa, Friedricha Grotza (Grossa), Heinricha Jeckela, Johanna Leglera, Friedricha Medera, Christiana Bayera, Johann Georga Hupbauera, Heinricha Bendera, Simona Philipsa, Johanna Jakobera, Michaela Eisela, Michaela Lindenlauba, Heinricha Kurza, Christiana Baumgärtnera, Georga Hillricha, Michaela Täubela, Johanna Schwarza, Friedricha Beringera, Bernharda Beringera, Ludwiga Kustera i Friedricha Bendera. Teške političke i gospodarske prilike u Njemačkoj, siromaštvo i kriza koja je nastala kao posljedica dugih napoleonskih ratova, teška porezna opterećenja i religijski razlozi potaknuli su val iseljavanja.
Na poziv ruskog cara Aleksandra I. jedan veliki iseljenički val je u razdoblju od 1803. do 1819. g. započeo naseljavanje obalnog dijela uz Crno more. Kako je nakon odlaska Turaka u panonskom dijelu Europe bilo napuštenih selišta i imanja jedan dio kolonista naselio se u Bačkoj. U tim naseljima većinu su činili evangelisti. Tim obiteljima je prvotni cilj bio Rusija. Onamo se Dunavom uputilo 1 400 obitelji. Na putu su se neki predomislili i odustali od daljnjeg puta te se nastanili u Bačkoj gdje su kao nadničari radili kod bogatijih ranije naseljenih Nijemaca. Jedan dio naselio se i u novostvorenom Neudorfu.
Na poziv zapovjedništva Brodske pukovnije 1820. u Neudorf je naseljeno još 24 obitelji.
Uz ratare su se doseljavali obrtnici, i to onih obrta koji su trebali vojnoj upravi.
Prostor uz šumu Ljeskovac i Nevkoš bio je obrastao pašnjacima i grmljem te ga je trebalo urediti i iskrčiti.
Prve kuće bile su građene od drveta. Kasnije, kako je selo napredovalo i kako su prvotno siromašni doseljenici postajali imućniji započela je gradnja kuća od naboja, cerpića ili prijesne, a potom i od pečene opeke koja se proizvodila u lokalnim vinkovačkim ciglanama kojih je bilo nekoliko. Neke od njih gotovo u izvornom obliku sačuvane su do danas, a veći dio tih starih kuća je preuređen ili srušen.
Doseljenici su tražili pomoć od Brodske pukovnije i glavnog zapovjedništva kako bi im se pomoglo jer su bili slabije imovinske moći.
Vlasti su ih pomagale dajući im hranu i besplatno drva za ogrjev. U uređenju prostora i krčenju šume Ljeskovac morali su im pomagati vinkovački hrvatski graničari.
Prve godine doseljenika bile su vrlo teške. Za gradnju kuća morali su uzimati vrlo nepovoljne pozajmice. Očekivali su kako će se određena svota novca namijenjenog za izgradnju ravnopravno podijeliti, no vojni zapovjednici ta su sredstva dijelili prema svom nahođenju. U 1819. godini bilo je sagrađeno samo 13 kuća, a ni polja nisu bila obrađena. Kako su pozajmicu morali vratiti najkasnije za godinu i pol jedan dio nezadovoljnih doseljenika htio se zaputiti u Banat što im nije bilo dopušteno.
U odnosu na hrvatsko graničarsko stanovništvo stanovnici Neudorfa nisu imali vojnu obvezu i nisu morali odrađivati omraženu rabotu ili kuluk, a smjeli su se baviti i obrtom.
Najveća obitelj imala je 8 članova, a u 5 obitelji su bili samo muž i žena. O imovnom stanju doseljenika i tadašnjim prilikama najbolje svjedoče neki brojčani pokazatelji zapisani u spomenutim knjigama i sačuvanim dokumentima. Godine 1819. u selu je bilo 77 konja, 40 krava i samo 11 svinja. Posjedovali su 31 kola i 15 plugova.
Godine 1833. u selu je bilo 39 kuća, ali ni jedna nije bila zidana. Kuće su još uvijek uglavnom bile drvene i pretežito pokrivene šindrom koja je kod boljih kuća bila od drvenih letvica.
U selu je bilo 312 stanovnika. Uz teškoće vezane za vraćanje dugova bilo je i nekoliko nepovoljnih godina. Godine 1822. snažna oluja s tučom uništila je sav urod na poljima. 1828. godina također nije bila povoljna jer su zima i proljeće bili vrlo vlažni, a ljeti je zavladala suša. Godine 1831. dugotrajna kiša uništila je veliki dio uroda s polja zbog obilnih kiša za vrijeme žetve.
Najveća nesreća zahvatila je Neudorf 1836.g. kada je selo zahvatila epidemija kolere od koje je umrlo 30 mještana.
No život je tekao dalje i Neudorf je polako napredovao. Sredinom 19. stoljeća umjesto obitelji koje su izumirale naseljavale su se nove.
Godine 1857. u Neudorfu je bilo 519 stanovnika, 1890. g. 1008, 1900. g. 1047 stanovnika. Većinu stanovništva, 95, 5 %, činili su Nijemci.
