Imati hobi ključno je za smanjenje stresa, mentalno zdravlje i osobni razvoj. Mnoga istraživanja pokazala su kako bavljenje onime što volimo snižava razinu kortizola, potiče kreativnost, gradi samopouzdanje kroz usvajanje novih vještina te pomaže u održavanju mentalne oštrine. Hobiji su važan ispušni ventil koji poboljšava kvalitetu života i omogućuje otkrivanje skrivenih talenata.
Bruno Sesar, 29-godišnji Tordinčanin, u slobodno vrijeme bavi se ribolovom. Počeci toga sežu u djetinjstvo, kako kaže, još iz kade. „Započelo je još u kadi s malom gumenom ribicom i nastavilo se do danas“, kaže ovaj ribolovac. Sve to može zahvaliti svome djedu s kojim je kao dječak išao na pecanje. Vuka je bila najbliže odredište za pecaroše. Tamo su zabačene prve udice i ulovljene prve ribe.
„Kad sam ulovio prvog većeg šarana, odmah sam osjetio adrenalin i borbu, upecao sam se više nego riba“, prisjeća se tog trenutka i napominje kako još uvijek osjeti istu radost kao i tada, pa je osmijeh na licu na svakoj fotografiji s trofejom kojeg vraća natrag u vodu.
Bruno za sebe kaže da je natjecateljski tip pa se okušao i u natjecanjima, ali je shvatio kako to nije za njega. „Počneš se natjecati sam sa sobom, ne toliko s ostalima. Uvijek dam sve od sebe, ali to na kraju postane obveza. Ne želim ići u tom smjeru. Posvetio sam se uživanju i ljubavi prema tome. I sada ponovno, kao kad sam bio dječak, jedva čekam svaki ribolov i dolazak na vodu“, ističe.
Prošao je lokalitete po cijeloj Hrvatskoj, ali Bajer na Slaviji njegova je matična voda. „Voda je čista, bistra, puna kisika. Riba je borbena. Tko jednom dođe na Bajer, vjerujem da će se vratiti“, napominje.
Od prošle godine ide i na Banju, za koju kaže kako je teška voda, svijet za sebe koji je još neistražen. „Tamo se ne lovi baš puno, ali ima stare ribe koja nije puno lovljena. Većinom, tko tamo lovi, taj i nosi. Ali i tamošnje društvo radi na ribljem fondu i očuvanju jezera“, ističe napore ribolovnih društava.
Primjerice, na Bajeru ŠRU „Bajer“, koja prima najviše stotinu članova, drži potpunu kontrolu nad vodom i ribom u jezeru. Postoje pravila. Članovi mogu odnijeti određenu količinu ribe. „Od stotinu članova, najviše dvadesetak odnese jer smo većinom sportski ribolovci. Tu smo zato što to volimo i trudimo se očuvati“, kaže Bruno, koji smatra kako će riblji fond biti sve bolji, a krivolov smanjen.
Kada je riječ o rijekama, prošle godine lovio je na Savi, a ove godine u planu ima i Bosut. „Rijeke zahtijevaju puno vremena. Puno ode na put. Potrebno je pronaći poziciju koju ću moći održavati, prihranjivati. Trebao bih izgubiti šest-sedam sati tjedno samo na bacanje hrane. Puno je želja, malo vremena“, ističe koliko je predradnji zapravo potrebno u uspješnom ribolovu.
„Sve to izgleda vrlo jednostavno – dođi, zabaci i ulovi. Ali to je kompleksniji proces. U tome sam od djetinjstva i potrebno je uložiti puno truda i vremena u učenje“, napominje.
Od svojih dojmljivih ulova ističe japanskog šarana kojeg je ulovio dva puta u razmaku od točno pet godina. „Pet godina se nije nijednom našao na udici i skoro na isti datum dođe opet meni. Daleko je od moje najveće ribe, ali bilo mi je drago što je tu i možda ću ga za pet godina opet dobiti. Bilo je svakakvih velikih riba, ali veličina ne igra ulogu. U predzadnjem ribolovu na Banji dobio sam ribu od 24 kilograma. To je stara riba, nešto posebno. Riba koja je možda dva puta bila na udici. To je jezero o kojem se nije previše brinulo i riba se nosila kući. Taj šaran je preživio sve to“, pojašnjava.
Nema određeno vrijeme kada ide u ribolov, sve ovisi o životnom ritmu i obvezama. Nekada to zna biti ribolov od nekoliko sati, a nekada ostane i po sedam dana te noći provodi u šatoru. Žabe krekeću i komarci grizu, kako kaže poznata pjesma, ali to nije sve.
„Zna biti i nevremena i ekstremnih vrućina. Zna se dogoditi da sam na mjestu gdje nema nijednog drveta. Ispod suncobrana je temperatura i do 45 stupnjeva. Ali ako voliš sve to, onda nije problem“, kaže ovaj zaljubljenik u prirodu i ribolov.
Važno je biti strpljiv i mirne glave, predosjetiti sljedeći korak, znati koja će boja i miris aktivirati ribu te razumjeti razloge ako nešto nije kako treba biti.
Sama priprema odlaska počinje i nekoliko dana ranije pripremom hrane i spremanjem stvari. Po dolasku se priprema kamp, što oduzima sat vremena jer postoji mnogo popratnih dodataka koji trebaju biti nadohvat ruke u svim situacijama. Kreće prihrana, zabacuju se štapovi i čeka prvi griz. Svaka se riba pri ulovu pregleda ima li starih ozljeda ili rana, koje se saniraju antiseptikom, nakon čega se riba vraća u vodu.
„Uzmi štap, sjedi i čekaj ribu – nije to samo to. Ima tu puno fizičkog posla. Lovimo dalje od obale. I nekoliko stotina kilograma hrane treba baciti jednim štapom na tih 150 metara od obale. Sljedeći dan sam već na tabletama“, kaže.
Ribolov je relativno skup sport. Bruno ističe kako je oprema skupa, ali najskuplja je prihrana i sve ono što je potrošno. Veseli ga što surađuje s dva poznata ribolovna brenda pa mu je to olakšavajuće.
Napominje kako je sve više mladih ljudi u tome i to ga iznimno veseli, posebice kada na raznim sajmovima vidi zainteresiranu djecu, ali i odrasle ljude.
„Zatrpani smo obvezama. Kad dođem na vodu, spustim stvari, kao na prekidač se gasim. Taj trenutak moje je jedino opterećenje ta riba. Napuniš se na tom ribolovu i vratiš u stvarnost“, kaže.
