Na popisu nestalih iz Domovinskog rata trenutno se nalazi 1.871 osoba od kojih se 526 gubi trag u Vukovarsko–srijemskoj županiji. U posljednja tri mjeseca na području naše županije ekshumirano je 11 posmrtnih ostataka i pronađena jedna masovna grobnica.
Jučer je tako na mjesnom groblju u Komletincima na posljednji počinak ispraćen hrvatski branitelj Marko Knežević, rođen 6. siječnja 1969. a poginuo 10. studenoga 1991. kod Marinaca gdje su njegovi posmrtni ostaci pronađeni i ekshumirani 18. siječnja ove godine u masovnoj grobnici s još nekoliko suboraca. Osim Kneževića, iz ove su masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci Željka Manjkasa – Crvenkape (1967.), Stjepana Katića (1952.) i Antuna Petričića (1968.). Oni su se zadnjih 29 godina vodili kao nestali i sada je napokon njihova sudbina rasvijetljena i roditelji, rodbina i prijatelji će imati mjesto gdje će zapaliti svijeću, položiti cvijeće i pomoliti se za njih. Marko Knežević iz Komletinaca i Antun Petričić Šokac iz Ivankova koji će također za koji dan biti pokopan na ivankovačkom groblju, poginuli su u takozvanoj “štafeti smrti” u minskom polju kod Marinaca, prilikom probijanja iz okupiranih Bogdanovaca prema Nuštru i dalje prema Vinkovcima.
Knežević i Petričić bili su mladići od 20-ak godina kad su se kao dragovoljci prijavili braniti svoju zemlju i bili su pripadnici 1. satnije 2. bojne 3. brigade ZNG. Aktivno su sudjelovali u svim akcijama, obrani Bogdanovaca i “kukuruznog puta” kojim se jedino do pada Bogdanovaca, mogla dostavljati pomoć vukovarskim braniteljima. No, 10. studenog 1991. na večer skupina od 11 branitelja, dragovoljaca HOS-a, sa 30-ak civila zadnji su krenuli u proboj iz Bogdanovaca prema Nuštru kroz minsko polje, a dogovor je bio da na čelu budu dragovoljci HOS-a i kako koji stane na minu da ga sljedeći zamjenjuje. Stradalo ih je svih jedanaest, sedmorica branitelja ostala su zauvijek ležati u minskom polju kod Marinaca, a četvorica teško ranjenih preživjela su bez vode i hrane, bez liječničke pomoći i na iznimno velikoj hladnoći.
Zoran Strmota, s kojim smo razgovarali i koji nam je dostavio sve ove podatke i ispričao događaje iz prve ruke, još se živo sjeća zadnjih dana obrane Bogdanovaca kada su još misili da mogu obraniti selo koje je imalo izuzetan značaj za obranu Vukovara.
“Položaje na izlazu iz sela prema Marincima držali smo u noći sa 1. na 2. listopada i sjećam se da je padala jaka kiša. U rovovima nas je bilo desetak, a ujutro nam je došla smjena oko 6 sati pa smo se otišli presvući u kuću u kojoj smo spavali. Oko 10 sati dolazi Marko Knežević sav mokar i zadihan u vojnom džemperu koji je bio natopljen vodom te nas obavještava da iz pravca Marinaca ulaze tenkovi, transporteri i pješaštvo, da je linija probijena i da su se branitelji pod jakim udarom povukli u selo. Neprijatelj je ušao u selo iz smjera Marinaca i Negoslavaca kraj Bogdanovačkog groblja. Odmah smo uzeli opremu i oružje nešto protuoklopnih sredstava i krenuli za Markom koji nas je poveo do središta sela kroz vrtove. Ovdje se već razvila bitka za svaku kuću sve do kasnih večernjih sati kada smo uspjeli potisnuti neprijatelja iz sela. Tijekom borbe uništeno je nekoliko tenkova i transportera. Sutradan, 3. listopada u jutarnjim satima krenuli smo u čišćenje sela, kuću po kuću, podrum po podrum. Prilikom čišćenja kod nogometnog igrališta, s Antunom Petričićem Šokcem sam doslovno naletio na tenk M-84 i transporter koji su bili skriveni između kuća s ugašenim motorima. Antun je iz ranca izvadio tromblonsku minu nataknuo na pušku i pogodio tenk u gusjenicu iako je znao da mu neće nanijeti značajniju štetu. Tijekom obrane Antun je bio tvz. “oko” i to jako uspješno, jer je pod paljbom neprijateljskog topništva s krovova porušenih kuća promatrao odakle neprijatelj djeluje i navodio naše topništvo na njih. To je mogao biti samo netko jako hrabar, a Šokac je bio taj”, priča nam Zoran Strmota.
Jedan od preživjelih iz “štafete smrti” je i Đuro Kovačević, koji objašnjava kako je njih 11 držalo položaje dok nisu ostali bez streljiva i mina.
“Pedesetak tenkova zasipalo nas je projektilima i počeli smo se okupljati za izlazak iz sela. Kako smo se okupljali, tako su nam se pridruživali i civili koji su ostali u selu. Bilo nas je tridesetak u grupi kad smo krenuli preko njiva, prema Nuštru i Vinkovcima. Bila je noć, užasno hladno. Pod stalnim granatama hodali smo napamet jer nismo bili sigurni gdje je neprijatelj. Malo hodamo, pa stanemo. Kako preleti koja granata, tako nam osvijetli put. U koloni smo hodali prvo mi, vojnici, jer smo se dogovorili da kolonu, ako onaj prvi nastrada, dalje vodi sljedeći. A onda odjednom dvije eksplozije. U tom bljesku vidio sam kako dečki oko mene padaju. I ja sam pao. Bilo mi je jasno, upali smo u minsko polje. Nas jedanaest ostalo je ležati. Civili su se razbježali. Jauci i zapomaganje se čulo sa svih strana. Nakon prvog šoka po tijelu samo toplina, a onda stravična bol. Dozivali smo se međusobno da vidimo tko je živ. Kneževiću je bio cijeli vrat u ranama i krvi i bio je na mjestu mrtav, Petričić je govorio da je pogođen u prsa. Nakon pola sata više nisam čuo njegov glas. Nisam čuo ni Crvenkapu ni Katića” prisjeća se Kovačević, danas 50-godišnjak kojega je, nakon sedam dana, spasio branitelj koji se probijao iz okupiranog Vukovara i slučajno naišao na ranjene. Najviše od svega pamti prijateljstvo koje je ostvario sa svojim suborcima, i to vrlo kratkom vremenu.
“Čovjeka ništa tako ne poveže kao strah, borba za opstanak. Dijelili smo zadnju koricu kruha, vodu, štitili leđa jedni drugima. U nekoliko dana postanu ti kao braća. Njihova tragična pogibija jako me je pogodila. Godinama sam se borio s krivnjom što sam ja preživio, zašto i ja nisam poginuo. Godinama se nadam da ćemo ih naći i sad kada smo ih našli, malo mi je lakše”, kaže Đuro Kovačević.
