Anita Martinac, književnica iz Mostara, jučer je u Vinkovcima predstavila roman “Grad bez ptica”. Program se mogao pratiti u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima uz poštivanje epidemioloških mjera te putem Zoom aplikacije.
Uvodno pozdravili su u ime organizatora pozdravili doc.dr.sc. Dražen Švagelj, predsjednik OMH u Vinkovcima i Silvio Jergović, voditelj vukovarske Podružnice Hrvatske matice iseljenika. Knjigu su predstavile autorica Anita Martinović, koja je bila nazočna u dvorani i prof.dr.sc. Ružica Pšihistal, koja se javila iz Osijeka.
„Nakon svih povijesnih tema koje sam obradila u svojim dosadašnjim romanima došla sam i do Domovinskoga rata. Kako sam i sama bila braniteljica posebno snažno osjećala sam tu potrebu da se mora više pisati o istini i ovaj je roman na neki način zatvorio sve one „priče”, sve one neistine. Ja sam doista imala za cilj s ovim romanom obraniti dostojanstvo branitelja i sačuvati istinu o Mostaru”, istaknula je Anita Martinović.
Bez obzira na to što je riječ o Mostaru, kazala je, ova se priča može primijeniti na svaki grad koji je bio ratom ugrožen, u kojemu se organizirala obrana.
„Ja govorim konkretno o onome što se dogodilo u jednome gradu, a kako sam prolazila kroz poglavlja romana, prolazila sam kroz likove, kroz sve te uloge. Znači u jednom trenutku sam zapovjednik postrojbe, u drugom sam ranjenik, u trećem žena koja je ostala u zatočeništvu, zatim dijete branitelja…, dotičući se i svih onih pitanja koja se vežu za branitelje odnosno za posljedice koje su ostale iza ratnog vremena, a iz potrebe da probudim empatiju prema braniteljskoj populaciji, ali na prvom mjestu, naravno, da sačuvam istinu”, istaknula je Anita Martinac.
Kao i u svim dosadašnjim romanima, njezini likovi su stvarni kao što su i svi događaji točno onakvi kako su se dogodili bez uljepšavanja ili mijenjanja.
„Ja sam ih u stvari samo romansirala, dala im dušu i na taj način sačuvala. Netko bi možda rekao da je ovo roman o ratu. Ja kažem da je antiratni roman kao i svi moji romani. U svim mojim romanima govorim o pogubnim stvarima, teškim vremenima, ali htjela sam iskazati na prvom mjestu to veliko srce koje su hrvatski vojnici uvijek imali i sačuvati to dostojanstvo hrvatskih branitelja. Tako u romanu „Posljednji” na početku otac sudionik Prvog svjetskog rata ispraća sina u Drugi svjetski rat, koji preživjevši rat i Križni put, na kraju romana ispraća svoga sina u Domovinski rat s istom porukom: Rat će proći, a ostat će ljudi”, istaknula je Anita Martinac.
U svom osvrtu Ružica Pšihistal istaknula je kako je naslovna metafora grad bez ptica slika predratnog i ratnog Mostara. Neposredno pred oluju, kazala je, ptice utihnu i instinktivno napuštaju prostor tražeći sigurnije mjesto, atmosferom zavlada nepomična tišina koja najavljuje strašno nevrijeme pred kojim se sklanjaju i ljudi i životinje.
„U ratnom nevremenu Mostar ipak nisu svi napustili, a oni koji su ostali svojim su životima – kao iskazom najveće ljubavi – branili Grad. Usmene priče tih malobrojnih svjedoka ratnih veterana još uvijek su neispričane i Anita Martinac najprije ih je slušala, a potom ih uplela u tkivo romana s jasnom misijom otpora zaboravu. Ona je pristala biti njihov glas i udahnuti im kao likovima u romanu novi život ne poništavajući zbiljnost onoga što se doista dogodilo. Vještom izmjenom uloga pripovjedača od pripovijedanja likova svjedoka u prvom licu do autobiografskoga „ja“ i sveznajućega pripovjedača s intertekstualnim i citatnim pasažima aktiviraju se potisnuta traumatska mjesta osobnih sjećanja natopljena vapijućom krikom za istinom i priznanjem. Autorica je pri tomu i sama kao sudionica rata prvorazredni svjedok koji iznutra poznaje svoje „likove“, a čitatelja dovodi do blizine njihovih rana koje obvezuju na istinu i na pamćenje”, istaknula je Ružica Pšihistal.
Anita Martinac (1973.), diplomirana je pravnica, sudionica je Domovinskoga rata i uspješna književnica. Objavila je više zbirki pjesama, a roman „Grad bez ptica” njezin je četvrti roman.
