Na slikovit prikaz svinjokolje iz novinarskog pera našeg kolege Antuna Smajića naišli smo u Vinkovačkom listu iz studenog 2000.
“Nismo mi tu da mijenjamo svijet, ništa ja ne znam, ako je Bog stvorio ljude i životinje, da mu služe kao hrana, to treba tako i prihvatiti. U našim krajevima te nesretne životinje koju je čovjek pripitomio sa samo jednom namjerom da je pojede, je svinja”, razmišljanja je Smajić u uvodu članka.
Svinjokolje su bile jedne od aktivnosti u kojoj su se mladići imali priliku pokazati kao muškarci, netko tko je svojoj obitelji osigurao dovoljne količine hrane. Za to je potrebno dosta promatranja velikih majstora mesarstva po slavonskim selima, a na koncu i iskustva.
“U surovu stvarnost vraća me skvika svinje koju vuku iz svinjca omčom od čelične sajle, vuku je za uši, rep, prasak pištolja i opet mir. U svinjcu trio postaje duet”, opisuje surovost svinjokolje.
Pričaju se razne priče pa je tako do našeg novinara došla jedna zanimljiva. “Istina je, načelniku smo donijeli glavu krave na stol jer nije riješio mjesto za deponij”, prisjećaju se seljani. Pretresaju se dogodovštine iz prošlih dana, dnevna politika i ujedno dogovara svinjokolja kod nekog drugog.
Sa svinjokolje se redovito ide punih ruku od svježeg mesa preko toplih čvaraka do vruće kobasice koju je najbolje pojesti s onom kiselom paprikom, preporučuje Smajić.
