Potkivanje konja dok je ona kraj njega prođe bez vezanja, cijelu ergelu bi mogla sama čuvati, a najneposlušniji pastuh smirio bi svoj divlji duh pred njom… Priče su to koje su nas odvele na put sve do Privlake, kod bake Marice Neferanović. Dočekala nas je na pragu svoje kuće i srdačno ugostila na čašicu razgovora. Naravno, bilo je tu i slastica koje je pripremila kako nam ništa ne bi nedostajalo. Odmah nas je upitala „Što sam ja tako zanimljiva?”, pa smo morali odati glasine koje kruže u okolici. Sramežljivo se nasmijala. „Ja sam samo netko tko voli konje”, skromno je rekla.
Ljubav prema konjima usadio joj je otac, koji je gotovo pa uvijek imao dva konja unutar ograda svog dvorišta, a kada bi došlo ždrijebe, ono bi pripalo njoj. Naučio ju je da straha nema jer „konj ima takve oči, da on ne vidi koliki si. Misle da smo mi veći od njih”, kaže Marica.
Prisjetila se i nedavne situacije sa svojim lipicancem.
„Konj je trčao prema meni, zaletio se, a ja sam stala, raširila ruke i on se zaustavi dva metra ispred mene. I, ništa! Stao kao ukopan. Čak je i glavu pognuo”, ispričala je.
Najteže joj je bilo, kaže, kad je otac prodavao grla.
„Plakala sam, suze su same tekle niz lice. Pa bi me tješili”. Zato bisera u svom dvorištu čuva i ne da. „Moj Miman zna da je moja ljubav”, ističe Marica.
Za strah nije čula, a to nam je i dokazala. Odvela nas je do štale gdje je njezin Miman. Iznenadili smo se njegovom veličinom, odisao je snagom i elegancijom. Njegova dlaka bila je sjajna, a griva uredno počešljana. I baš kako nam je pripovijedala, tako i bi – čuvši da su se vrata štale otvorila, počeo se ritati, no čim je stala pored njega, konj se umirio. Posebno nas se dojmilo gledati kako je njezina veličina u tom trenutku bila jača od njegove. Održavanje konja je briga.
„Treba ga nahraniti, napojiti, izvodit’ kako bi se istrčao, počešljati dlaku. To se čini posebnom metalnom četkom koja služi za čišćenje i njegovanje dlake konja, pa mi to kažemo onda ‘češagijati’. Potrebno ga je okupati, zatim obavezno urediti, očistiti kopita, podrezivati papke i potkovati”, objasnila je Marica.
Njezin konj sudjelovao je na raznim povorkama. Okićen i uređen njegov topot čuo se na Vinkovačkim jesenima, Otočkom proljeću te na pokladnom jahanju. Iako je nedavno zakoračila u 77. godinu, baka Marica zadržala je svoju vedrinu, a ni smisla za humor ne nedostaje.
„Ne sviđa mi se naziv konjarica. Možda šaptačica konjima, šapnem ja njemu malo”, kroz smijeh govori.
Svoju ljubav prema plemenitim životinjama prenijela je na unučad. Za one mlađe generacije koje tek kreću se baviti uzgojem konja, važno je imati dovoljno sredstava, vještina, znanja i želje. No baka Marica napominje i još nešto.
„To mora biti čista ljubav. Bez toga ne može nikako”, zaključila je.
