Zagrebački americana blues kvintet BE HA VE predstavlja “Elevator Blues” – energičan i poletan singl, kojim najavljuje novi studijski album. Autor glazbe je Zoran Haraminčić, tekst potpisuje Ivica Kiš, aranžman su napravili Vedran Žanko i Zoran Haraminčić, a članovima benda su se u snimanju pridružile saksofonistce Anita Gossain i Lana Škrgatić te prateći vokali Marija Gašparić, Iva Jelić i Ana Caković.
Promocija singla će se održati u utorak, 9. travnja, u zagrebačkom klubu Hard Place, gdje će BE HA VE nastupiti u sklopu jubilarnog, desetog izdanja Zagreb International Blues Challengea. Ulaz je besplatan, a uz BE HA VE će nastupiti Nezahvalnici, Ben Dover, Hrepa te razni gosti. Večer je posvećena osnivaču Hrvatskih blues snaga te glavnom pokretaču bluesa u Hrvatskoj, nažalost prerano preminulom Draženu Buhinu Buhi. Dođite i uživajte u vrhunskom bluesu!
Posebna zanimljivost pjesme “Elevator Blues” je to što je riječ o tekstu koji je nastao (danas već davne) 1965. godine, dakle prije najstarije objavljene blues pjesme u Hrvatskoj, “Kaj god blues”. Kako je nastala pjesma “Elevator Blues” prije pune 54 godine te kako je izgledala mladost u nekim ljepšim, bezbrižnijim i zaboravljenim vremenima, kroz zanimljive anegdote opisuje autor teksta pjesme i dizajna naslovnice singla “Elevator Blues”
Ivica Kiš: “Nadam se da će priča biti razumljiva svima kojih tada još nije bilo. Bilo je ljeto 1965. godine. Uspješno sam završio 3. razred u gimnaziji Trešnjevka i krenuo na ljetovanje (u London autostopom iz Stuttgarta, kamo sam doputovao vlakom iz Zagreba u posjet rodbini). Bilo je to vrijeme kada se na taj način (autostopom) lako putovalo Europom, a bio sam ohrabren i pozitivnim iskustvima autostopiranja od prethodnog ljeta, upoznavanjem novih ljudi od kojih sam dobivao “lift”, i upoznavanjem drugih ljudi koji su autostopirali Europom. Gdje god se po gradovima skupljao taj autostoperski svijet, poveznica su bile pjesme koje smo svi znali i koje smo zajedno pjevali (Bob Dylan, The Animals, The Rolling Stones, The Beatles, Donovan, The Yardbirds, The Kinks…). Tada je prošlo nešto više od godinu dana kako je u Dallasu (Texas) ubijen J.F. Kenedy, rat u Vijetnamu se rasplamsao, a u Americi su se digle demonstracije pokreta za ljudska prava i protiv rata u Vijetnamu. Demostranti su pjevali te pjesme, i svi ti mladi ljudi, autostoperi koje sam sretao na cestama i po gradovima, svi mi, pjevajući iste te pjesme, spontano smo se solidarizirali s pokretima za ljudska prava i protiv rata. U tom društvu Nizozemaca, Francuza, Nijemaca, Engleza… Svi su pjevali te engleske stihove. Jednostavno, netko je započeo pjesmu, a svi su se pridružili pa kad sam ja započeo neku od mojih pjesama (lokvica krvi, dvorska budala, viseći most, baš i da znam, budžovani, tako je rekao gavran, tatin sin), koje su bile na hrvatskom jeziku, a kojima sam u Zagrebu već dobio “etiketu” “protestnog pjevača”, društvo je bilo iznenađeno jer nisu razumjeli tekst, ali su se pridružili u svirci prateći na svojim glazbalima harmonije koje sam prebirao po vratu gitare (jer muzika je univerzalna komunikacija i ne treba prijevoda). Kad sam im poslije preveo sadržaj pjesme koju sam otpjevao, mnogi su mi rekli da bi te stihove trebao napisati na (svima razumljivom) engleskom jezIku. U takovom sam ozračju sročio (stihove na engleskom jeziku) i skladao (glazbu) “Elevator Blues”-a. Bilo je to u Amstedamu, a društvo u kojem je pjesma nastala spontano je prihvatilo pjesmu već u prvoj repeticiji. Iz Amsterdama sam nastavio autostoperski put u London, a na trajektu (od Ostenda do Dovera), prebirući po gitari, od putnika sam skupio solidnu količinu sitniša kojom sam mogao počastiti pićem dvoje škotskih autostopera koji su mi se svojim glazbalima spontano pridružili u svirci. Time sam ujedno dobio i “lift” od Dovera do Londona, jer me simpatičan par autostopera koje sam svirkom upoznao na trajektu pozvao da im se pridružim na njihovom putu s njemačkim vozačem kombija koji ih je pokupio u Achenu, da mu prave društvo na putu u London. To vrijeme je prošlo, a ozračje tog vremena se rasplinulo, ali ostala je pjesma.”
BE HA VE okupljaju Davor Bunčić, Vedran Žanko i Zoran Haraminčić 2014. godine u Zagrebu. Premijerno se pojavljuju na kompilacijskom albumu “Blues for You – Tribute to Buha”, koji je 2014. osvojio dvije nagrade Porin. 2016. godine snimaju album “One of These Days” na kojem se nalazi petnaest autorskih posveta raznim glazbenim žanrovima, u rasponu od roots rocka i southern countrya do bluesa, uz elemente folka, psihodelije i rhythm & bluesa. Album je odlično prihvaćen kod publike, a struka ga je nagradila nagradom “Fender Music Award” u studenom 2017. Singlom “Elevator Blues” BE HA VE predstavlja gitarista Hrvoja Šolića i najavljuje drugi studijski album radnog naziva “Our Songs”, kojim nastavljaju stvarati i promovirati kvalitetnu blues glazbu te održavati hrvatski blues na visokoj razini.
