I dok su posljednjih dana aktualne Olimpijske igre u Parizu, prisjetili smo se jednog Vinkovčanina koji je sad već davne 2000. godine bio na Olimpijskim igrama u Sydneyu. Riječ je o Vjekoslavu Oršoliću koji je odrastao u vinkovačkom naselju Jošine, a kako mu je škola bila udaljena gotovo pet kilometara nekada se i moralo potrčati pa se kroz smjeh zna reći kako je to utjecalo na odluku Vjekoslava Oršolića o bavljenju atletikom. Oršolić se od početka odlučio za sprinterske discipline, a osvajao je školska gradska i županijska natjecanja, ali se atletikom tek ozbiljnije počeo baviti u srednjoj školi. U gradu na Bosutu u to vrijeme nisu postojali uvjeti jer se treniralo na „šljaci“, a trener koji je radio u vinkovačkom klubu bio je specijalist za srednje i duge pruge.
“Kadgod sam imao trening dugih pruga, ja sam pronašao način kako otići s treninga”, rekao je Oršolić koji je u četvrtom razredu bez, može se tako reći, kvalitetnog treninga osvojio broncu na juniorskom Prvenstvu Hrvatske. Ozbiljnijom atletikom počeo se baviti dosta kasno, dolaskom u Osijek na studij ekonomije. U osječkom AK „Slavonija“ htjeli su napraviti štafetu i Vinkovčanin se vrlo brzo uklopio u ekipu. Štafeta koja je istrčala olimpijsku normu formirana je uoči Svjetskih vojnih igara koje su posljednje godine 20. stoljeća održane u Zagrebu. Brojnim sportašima bila je to prilika na najbezbolniji način regulirati vojni rok, a istovremeno trenirati i nastupati na velikom natjecanju.
“Istovremeno nas se skupilo desetak ponajboljih hrvatskih sprintera, a osmi je na tom državnom prvenstvu na 100 metara trčao 10,88 sekundi. Pet godina poslije prvak je išao 10,70. Zato kažem da se taj naš rekord neće skoro srušiti. Svi smo zajedno trčali, a omogućeni su nam odlični uvjeti. Bili smo primjer kako se u nekom manjem sportu omoguće uvjeti i da rezultat obično i dođe. Olakšavajuća okolnost bila nam je što je prvi put za Olimpijske igre u štafeti bila postavljena norma jer su se Igre održavale u Sydneyu pa se sve moralo ranije isplanirati”, prisjetio se Vjekoslav.
Hrvatski rekord, najbolji i dan danas 24 godine poslije, iznosi 39,76 sekundi i donio im je nastup u Sydneyu, a istrčan je krajem srpnja 2000. godine. Hrvatska štafeta bila je u sastavu Slaven Krajačić, Dejan Vojnović, Vjekoslav Oršolić i Tihomir Buinjac. Osim ove četvorice članovi štafete u svojstvu pričuve bili su Ante Bonačić te Siniša Ergotić koji je na Olimpijskim igrama imao normu i za skok u dalj. U Australiju se radi aklimatizacije otišlo dosta ranije, a u olimpijskom selu, kako to obično biva, sportaši su se dosta zbližili i bodrili jedni druge. “Primjerice, posebno smo se zbližili s našim članovima veslačkog osmerca koji su tada osvojili broncu. Išli smo gledati naše odbojkašice, a posebna atrakcija tih Igara bile su odbojkašice s Kube čega se i danas mnogi sjećaju. Zajedno smo išli gledati Pešalova, a i danas imam snimku njegova nastupa kad je osvojio zlato što sam snimio svojom kamerom”, dodaje.
Od svega doživljenog tijekom Olimpijade 2000. godine Oršolić ipak pamti jedno, svečanost otvaranja.
“Kad ulaziš na stadion pred 100 tisuća ljudi i čuješ iz razglasa Croatia, neponovljivo. Naježim se kad se toga sjetim. Blago nogometašima što to imaju svaku utakmicu kada igraju za reprezentaciju i slušaju himnu”, prepričava bivši olimpijac kojem možemo pripisati onu frazu “Došao u Rim, a nije vidio Papu”. Naime, premda je bio na Olimpijskim igrama na njima nije nastupio zbog čavla koji mu je probio šprintericu i napukla je kost u stopalu.
Nakon Olimpijskih igara ubrzo je donio odluku da zaključi karijeru, a završio je Ekonomski fakultet te je vrlo uspješan u poslovnom svijetu.
