Black Mama projekt je iza kojeg stoji Emir Balić, a “Rakija” njegov drugi singl kojim predstavlja album “Egzil”. Emir je svoju glazbeno-životnu avanturu započeo u Sarajevu osamdesetih godina i otad stvorio veliku arhivu glazbenih djela. Rad na singlovima i u konačnici albumu, projekt je koji se događa već neko vrijeme i na koji su utjecale mnoge Emirove životne situacije.
Ispričao nam je kako je nastala Rakija: “To je niz slika, nijemi film. Kad god ju čujem vidim lika, gastarbajtera. On je rastrzan između svjetova. S jedne strane je taj neki hladni svijet u kojem živi i radi i na koji se nikad nije sasvim navikao, a s druge iskrivljena slika zavičaja. Pa tu neku kontroverzu pokušava liječiti alkoholom. Što je, naravno, uvijek pogrešan izbor. I to je u stvari profil koji se u imigraciji najčešće srece. Ljudi bez domovine. Ili još gore, ljudi sa dvije ili više domovina od kojih nijedna nije prava, u onom nekom klasičnom smislu. Mislim, ili želim da mislim da pjesma nije autobiografska. Ali znam puno ljudi koji totalno odgovaraju ovom profilu.”
Emir Balić svestran je i zanimljiv umjetnik kojemu su pjesme zapisi, svjedočenje jednog vremena i kao takve, svaka za sebe posebna i jedinstvena. O albumu je rekao: “Prije rada na albumu sam dugo, sigurno godinu-dvije, prolazio kroz nekakav čudan anti-kreativni period. Ne u smislu da nemam ideja, nego baš suprotno, više kao – bio sam skoro histerično kritičan prema svemu što napravim. A stalno sam pravio pjesme. Tako da sam bilježio sve mi se činilo kao imalo vrijedno, pravio te neke brzinske demo snimke i više se nisam osvrtao. Naravno, nakon nekog vremena tu se uvijek stvori prilična količina pjesama. A to je za songwrittera jedno vrlo opterećujuće stanje. Jer, nekako imaš odgovornost prema svemu za što misliš da je pjesma. To su ipak emotivni momenti, svaka od njih. Elem, kasnije u jednom momentu su se kockice posložile, odjednom sam imao i vremena i prostora i muzičare i snimatelja i studio i želju i volju i kuću u planinana južne Italije i uglavnom sve što mi je bilo potrebno za rad na albumu. I super stvar je to što mi je odvojenost od Sarajeva i cijelog prostora, život u sasvim novom jeziku sasvim promijenio kriterije. Odjednom sam mogao sve čuti i vidjeti puno opuštenije, a i dalje sasvim objektivno.
“I to je isto egzil, izgnanstvo. U mom slučaju dobrovoljno. Ili barem neki pozitivni aspekti tog stanja. Tako da se naziv albuma sam od sebe nametnuo. Kao autor bih volio da se to stanje može zadržati, jer divno je biti produktivan, a sasvim neopterećen. Mada nisam siguran da je moguće tako živjeti. Nekako uvijek imam problem sa definiranjem svojih tekstova. Ovdje ima svega, od ljubavnih situacija do ekstremne političke angažovanosti. Iskreno se nadam da nikog neću uvrijediti sa svojim političkim stavovima, ali to je vjerovatno nemoguće. Stilski, album je presjek svih žanrova koje i sam konzumiram. Od onog nekog jazz-funk-hiphopa u “Opra, sapra” i hard rocka u “Motam, karatam” prošli smo i kroz disco i reggae i metal i indi-pop i šta ti ja znam šta već sve ne. I to je isto svojevrsni egzil, taj nedostatak žanra. Ili bolje rečeno, taj neki mega-žanr, ta pomješanost žanrova koji bi se lako mogli smatrati nepomirljivima. Super mi je da su ljudi sa kojima sam radio zanatski i stilski izgrađeni i da sve na kraju ipak zvuči kao jedna cijelina. Meni su lično to uvijek super albumi, i generalno bendovi koji stilski stalno prelaze granice su mi najinteresantniji bendovi na dugi rok. Muzika je samo jedna.”
Inspiracija u stvaranju albuma bili su i Guns n’ Roses, gitarski rif (‘Sweet Child o’Mine’) – ‘Motam, karatam’ | stih Saše Lošića “Kad mi kažeš pasa što to toliko razmišljaš? Pasinice moja…” – ‘Shaban može da leti’ | Eddy Grant (osnovna ideja za refren (‘Gimme Hope Jo’Anna’)) – ‘Ruanda’
Korišten je audio klip iz filma “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Sijana, kao i isječak iz govora Josipa Broza Tita na splitskoj rivi 1962.
Na albumu su svirali i pjevali:
vokali, gitare, bas gitara, klavijature: Emir Balić
bubanj: Berin Tuzlić, Adnan Teskeredžić – ‘Rakija’, ‘Ruanda’
klavijatura: Faruk Bavčić – ‘Gospodja Dzeger’
Snimatelji: Mak Kulenović, Emmanuelle Della Sangue Mielle, Vedran Tomičić
Snimljen u studijima: Guerilla Road – Roma | Castello18 – L’Aquila | Wood – Sarajevo | Time – Sarajevo
Miksan u studiju: 19track – Sarajevo
Inžinjeri zvuka: Deni Pinjo, Emmanuelle Della Sangue Mielle, Darko Obradović
Miks: Emir Balić i Deni Pinjo | Master: Deni Pinjo | Postmaster filtering: Darko Obradović, studio Loudworx
Dizajn omota: Belma Arnautović
“Svi vi dragi prijatelji koji ste podržali stvaranje albuma hvala vam: Arman & Srle (AcidMilk), Banda, Avdija, Nina, Merlina, Cipi, Inela, Ivana, Bera, Faruche, Mia, Branko Vrdoljak, Goran Lisica Foks, Davor Čolić, Gina, Zio, Lillo, Iagnio, Giulietta, Mario i Lina Tossone, Ado Hasanović, Belma, Ede, Giona, Miladin, Milan, Tala, Dima, Kelwin, Lejla.” – Emir Balić.
