Dražen Abramović, Mato Božić, Vinko Dandić, Željko Jurčević, Franjo Jurčić, Vlatko Marinović, Tunjo Pejić, Ivan Pranjić, Mario Prusina, Nade Rogić, Marinko Šimunac, Dražen Tomšić i Perica Bušić – imena su to zauvijek uklesana u hrvatsku povijest. Dali su ono najvrjednije što su imali – svoje živote položene na oltar domovine, braneći Vinkovce i pokušavajući osloboditi hrvatska sela prema Tovarniku iz srpskog okruženja.
Prije 34 godine, 22. srpnja 1991., u rano kišno ljetno jutro, s ciljem uspostave mira i reda prema Mirkovcima je krenulo 80 hrvatskih branitelja, redom mladići iz vinkovačkog i županjskog kraja. Prema riječima Damira Dujića, tadašnjeg zapovjednika 2. bojne vinkovačke 3. gardijske brigade “Kune”, akcija je započela s pola sata zakašnjenja iako je početak bio planiran za 5 sati.
„Topništvo je trebalo odraditi svoje, no nismo imali dovoljno streljiva. Pozicije koje su trebali zauzeti naši gardisti nisu bile na vrijeme zauzete. Nije bilo uvezanosti – sve je klapalo“, kazao je Dujić dodavši kako je zapovjednik koji je vodio akciju bio na silosu, ali zbog guste izmaglice nije mogao vidjeti ništa.
Kako dalje pojašnjava, topništvo i minobacači prestali su djelovati nakon tridesetak ispaljenih granata i mina. Na Bošnjakovom stanu, koji je zauzeo prateći vod, vidljivost je bila gotovo nikakva. Protugradne rakete iz smjera Cerića nisu ispaljene, a vod iz Privlake je zastao. Najveći problem bio je, ističe, potpuni izostanak izvida i uvida u stvarnu situaciju na terenu.
U zasjedi koju je organiziralo domaće pobunjeno stanovništvo u suradnji s JNA i četničkim teroristima, poginulo je 13 pripadnika Zbora narodne garde. Prema prostrijelnim ranama iz blizine, jasno je da su ranjeni branitelji bili nemilosrdno smaknuti. Još 40 branitelja bilo je ranjeno.
„Nitko im nije mogao pomoći. Nije bilo komunikacije. Ležali su u kanalima. Oni koji su preživjeli, povukli su se. Mrtvi su ostali na terenu do kasno popodne. Došao sam tamo oko 14 sati, nakon što sam izvršio pritisak na predsjednika Skupštine grada Vinkovaca da kontaktira Zagreb. Čak sam razgovarao s predsjednikom Vlade, Jožom Manolićem, koji je zatim kontaktirao Petra Gračanina u Beogradu. Oficiri u vojarni kalkulirali su – znali su kakva je situacija. Uključilo se i njihovo zrakoplovstvo, koje je raketiralo grad, našu vojarnu na stadionu, objekte na Vintexu, repetitore na Borincima i zgradu mađarske škole. Grad je desetkovan i razrušen. Taj 22. srpnja bio je crni dan za Vinkovce i Županju“, prisjeća se.
Danas, na mjestu pogibije, okupili su se članovi obitelji poginulih. Neki su po tko zna koji put zapalili svijeću za one čije im prisustvo nedostaje već desetljećima. Uz stihove pjesme “Ako ne znaš što je bilo” rana je ponovno otvorena, a pokoja suza svjedoči o boli koja ne jenjava – sve za slobodu domovine.
„Ovdje smo kako bismo izrazili zahvalnost i poštovanje obiteljima poginulih hrvatskih branitelja. Težak je ovo dan – 34 godine. Svjedok sam tog vremena. Nismo tada imali organiziranu vojsku, nismo imali saveznike, pa ni dovoljno naoružanja. Imali smo samo želju, hrabrost i zajedništvo da obranimo Hrvatsku. Toga se dana pokušalo kroz Mirkovce probiti prema hrvatskim selima koja su bila u okruženju. Danas, iskreno i od srca, odajemo počast onima koji su dali ono najvrjednije za našu neovisnu domovinu“, rekao je saborski zastupnik Petar Šimić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora.
„Privlački put – vječna rana Vinkovaca i cijele Slavonije. Danas smo se okupili kako bismo odali počast hrabrim ljudima koji su dali svoje živote za jedinu nam domovinu. Njihova žrtva nikada ne smije biti zaboravljena. Paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca odajemo poštovanje našim hrabrim vitezovima. Čuvamo sjećanje na njih, na njihovu hrabrost, ljubav prema domovini, i na nama je da istinu o Domovinskom ratu prenosimo novim generacijama. U dubokoj zahvalnosti mogu samo reći – neka im je vječna čast i slava“, poručio je gradonačelnik Vinkovaca Josip Romić.
Uz obitelji poginulih, vijence i svijeće položili su i predstavnici vlasti, pripadnici Hrvatske vojske, policije, predstavnici braniteljskih udruga kao i načelnici općina Drenovci i Cerna. U mirkovačkoj crkvi služena je i misa zadušnica za sve poginule.
