Dan nakon strašne pogibije 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu, preko 10 tisuća građana okupilo se u središnjem gradskom parku ispred crkve gdje se održavala komemoracija za poginule. Crkva sv. Euzebija i Poliona bila je premalena da bi stalo toliko svijeta, mahom onih koji su poznavali dvanaestoricu mladića, a koji su dali svoj život u rano proljeće hrvatske slobode, ali i onih koji su svojim dolaskom izrazili čast žrtvama i iskazali nezadovoljstvo stanjem u kojem se našla Hrvatska. U pregledu arhive Vinkovačkog lista pronašli smo članak tadašnjeg urednika Mirka Hunjadija. Donosimo ga u cijelosti.
Vinkovački park, petak, 3. svibnja 1991. – Parkovi oduvijek i svagdje pripadaju djeci, zaljubljenima, pjesnicima i umirovljenicima. U svakom gradu oni su mjesta spokojstva i mira.
Stoljećima već to je i naš vinkovački park, pravo središte grada od vojnokrajiških vremena. Gimnazija, Brodska imovna općina, zgrada Suda i Župnog ureda, Muzeja — Sveto Trojstvo, Spomenik i vodoskok, kesteni našeg djetinjstva. Bio je on i mjesto za šetnju i odmor, mjesto za kaštigovanje graničara, tržnica, mjesto za nestašnu đačku igru i mjesto za dokone ali i mudre razgovore, mjesto sastanaka i rastanaka. Park je pamćenje ovoga grada.
Ali nikada dosad, u svojoj dugoj povijesti u drevnom svom sjećanju nije upamtio takav prizor kakav se odigrao pred našim očima u tužni petak, 3. svibnja ljeta Gospodnjeg 1991. S ponosom možemo reći: bili smo svjedoci povijesti!
GRAD je, u proljetno predvečerje, došao u park odati iskrenu počast dvanaestorici mladića koji su svoje živote položili u temelje njegova dostojanstva i slobode.
GRAD je došao sa suzom u oku, sa stisnutom pesnicom revolta, s grčem srca u bolu, i stajao je tu pred Božjim hramom prvi puta pred pravim svojim narodnim zastupnicima kao jedno tijelo i jedna duša, ne ushićen praznom frazom govorničke retorike i lažnom simbolikom dekora prethodnih vremena nego odlučan i dostojanstveno uspravan pred licem svijeta, pred licima svoje djece i budućih naraštaja.
GRAD je imao čisto lice jer je na nj pala svjetlost slobode. Poslije ovoga čina nikada više na lice ovoga Grada neće moći pasti tamna sjena podaništva i pokornosti. Jer, GRAD je svoje rekao, GRAD je svoje pjevao, i pred tim riječima i pred tom pjesmom, pred tom odlučnom gestom neka ubojice umru od stida, ne moraju od metka.
To nije bila poruka mase koja ne misli već poruka NARODA koji ima svoj ponos, svoju uspravnost, gordost i dostojanstvo.
To je svojom uzdignutom rukom, prstima složenim u znak V, izrazila ona mlada žena u smeđoj jakni, koja se poput Slobode propeta u svoj svojoj Ljepoti s ogradnog zida uz Spomenik. I starica pod prozorom Župnog ureda našla je snage da kao iscrpljena pramajka čvrsto zapljesne dlanovima koji su blago milovali dječja lica, da pusti suzu za Sinovima. Mirna su i odlučna bila lica mladića pod kestenima; muški čvrsta zračila su unutrašnjom snagom.
Međutim, nitko nije mogao primijetiti u Narodu lica onih koji su desetljećima drmali ovim gradom, lica bivših političara naprosto zato jer ih tada i ondje nije bilo. ’To samo znači da s Narodom, zapravo, nikada nisu ni bili, da im u Narodu i nije bilo mjesto jer su uvijek bili iznad njega i brinuli su svoje brige. Na svetome mjestu u sudbini ovoga GRADA u trenutku koji će povijest pamtiti kao TRENUTAK ŽALOSTI, BOLA, PONOSA, DOSTOJANSTVA, ODLUČNOSTI I KULTURE, za njih doista nije bilo mjesta.
U vinkovačkom parku, u petak, 3. svibnja, u proljetno predvečerje, hrvatski narod ovoga kraja, građani Vinkovaca, odlučili su uzeti sudbinu u svoje ruke. Vratiti Park pjesnicima, umirovljenicima, djeci i zaljubljenima, vratiti slobodan život.
