Iako se gljive mogu brati od proljeća, s početkom jeseni počinje prava sezona branja gljiva. Kako je jesen započela s obilnim kišama gljive rastu u idealnim uvjetima i šume su ih pune. Beračima s nedovoljno iskustva kao i uvijek preporučuje se oprez. Ističe to i naš sugovornik Marin Đurđević.
Preporuke kada je riječ o branju i konzumiranju gljiva potražili smo na najboljoj mogućoj adresi, kod jednoga od najboljih poznavatelja gljiva među slavonskim šumarima, Marina Đurđevića iz Tordinaca, čuvara šuma i lovišta u Šumariji Vukovar Uprave šuma Podružnica Vinkovci. Ovih Dana Marin Đurđević bere vrganje, puhare, lisičarke, sunčanice…, a njegova ljubav prema gljivama i gljivarstvu seže u najranije djetinjstvo, kada je, kaže, kao dječak od četiri, pet godina, prvi put u šumi ubrao gljive.
„Moji su na našoj njivi uz šumu kopali kukuruz, a ja sam ušao u šumu i iznio vrganje. Moj otac se oduševio, a kada su napravili te gljive uživao sam u tom jelu i jednostavno sam to zavolio. Svi su moji voljeli gljive, a ja posebno, i eto vremenom postao sam odličan poznavatelj i stručnjak za gljive”, kaže nam Marin Đurđević.
Intenzivno gljivarstvom se bavi od 1981. godine kada se zaposlio u Hrvatskim šumama, a iza njega su i brojni rekordi. Između ostaloga, ponosi se s puharom rekorderom Hrvatske od 14 kilograma (2021.) kao i rekordnom količinom od 50 kilograma ubranih smrčaka u sezoni i najvećim primjercima od preko 250 grama (2004.) A sa smrčcima i to s rekordnim primjercima, kaže, demantirao je i mišljenje kako u istočnoj Slavoniji nema ove vrste gljiva, koje je zastupao i jedan od najvećih hrvatskih autoriteta u području gljivarstva prof.dr.sc. Romano Božac (1942.-2020.)
„Puno je vrsta jestivih gljiva na našem području, a sada ih ima masovno. Međutim, poznato je, uz jestive gljive uvijek ima i onih koje nisu jestive i koje su otrovne, a upravo sada u šumi se mogu naći i smrtno otrovne gljive, zelena pupavka i panterasta pupavka, kod kojih prvo ništa ne primijetite, a za četiri, pet dana dolazi do zatajenja jetre, bubrega i gušteraće. Zatim imamo muharu, vražji vrganj ili ludaru, otrovnu pečurku… Sve su to otrovne gljive, ali najopasnije su zelena pupavka i panterasta pupavka koje su smrtno otrovne i sada ih ima puna šuma”, ističe naš sugovornik.
Zato je svima koji beru gljive, a nemaju dovoljno iskustva, preporuka da je najbolje gljive ne jesti dok ih ne pokažu iskusnom gljivaru. „Kod mene puno ljudi donosi ubrane gljive i ja im odmah kažem koje nisu jestive i treba ih baciti. Pupavka se, primjerice, lako može zamijeniti sa sunčanicom i najčešće mi ih i donesu pomiješane i treba ih sve baciti. Oni koji ne znaju najčešće idu šumom i beru sve redom, a u šumi ima više otrovnih nego jestivih gljiva i zato stvarno treba biti oprezan i najbolje je pokazati onome tko se u to zaista razumije”, ističe Marin Đurđević.
Ono što također poručuje beračima to je da moraju voditi brigu o staništima gljiva i da se nikada u staništu ne smiju pobrati sve jedinke nego se dio gljiva, osobito onih zrelih, mora ostaviti u prirodi kako bi se osiguralo dovoljno spora i micelija za budućnost.
Marin Đurđević, očekivano, izvrstan je i kulinar. Tako je, uz onaj klasični čobanac po kojemu je nadaleko poznat i koji, naravno, uvijek obogati gljivama, majstor i za čobanac samo od gljiva. Delicija je to koja je također oduševila mnoge, baš kao i sva njegova jela od gljiva među kojima je, primjerice, i slijed juha od gljiva i odrezak od gljiva u umaku od gljiva. „Ima gljiva koje su manje i koje su više ukusne, a kvaliteta broj jedan to su smrčak, vrganj i lisičarka”, ističe naš sugovornik.
