- Tekst se nastavlja ispod oglasa -
Foto: Tihomir Šilovinac + Menart press
Danas, 2. travnja obilježava se Svjetski je dan svjesnosti o autizmu. To je dan koji nas podsjeća da postoje ljudi puni neizrečenih osjećaja, drugačijih svjetova i beskrajne začudnosti koja je skrivena u do sada neobjašnjivom stanju ljudskog duha i svijesti koje se zove autizam.
Autizam je neurorazvojni poremećaj širokog spektra koji obuhvaća probleme u komunikaciji, motorici, ponašanju i učenju.
Prije godinu dana, 2. travnja 2020. godine u Osijeku, Udruga “Dar” (čiji su članovi roditelji djece s autizmom) kontaktirala je Gorana Boškovića iz benda Fluentes te su ga pitali bi li htio uglazbiti stihove majke iz udruge kako bi Udruga imala svoju himnu, svoj poklik i svoje glasno “TU SMO!”
Goran ju je uglazbio, snimio video koji je objavio na društvenim mrežama, a nakon toga jedini logični korak bio je snimiti pjesmu sa svojim bendom kako bi ove godine Udruga “Dar” bila još glasnija, još dalekosežnija i još prisutnija.
Majka dječaka GregoraDaliborka Pavošević napisala je stihove pokušavajući riječima opisati što njen sin proživljava i kako doživljava svijet oko sebe, dok je Goran glazbom pokušao izreći i tugu i radost i strah koje proživljavaju roditelji djece s autizmom.
U projekt Udruge “Dar” nesebično su se udružili i dugogodišnji suradnik i producent Fluentesa Željko Nikolin u čijem je studiju pjesma snimljena i koji je zajedno s Goranom napravio aranžman pjesme, Josip Grizbaher koji je napravio videospot za pjesmu, Tihomir Šilovinac koji je radio naslovnu fotografiju te izdavačka kuća Menart koja je pjesmu objavila.
Svi sudionici ovog projekta odrekli su se autorskih i publishing prava i honorara u korist Udruge “Dar”, sa željom da ljudima približe probleme s kojima se suočavaju roditelji djece sa spektrom autizma te da potaknu javnost na promišljanje o sudbini i budućnosti ove djece, mladih ljudi i njihovih roditelja.
“Već godinu dana dijelom sam „plavog svemira“ u koji me je pozvala Udruga obitelji djece s autizmom “Dar” – Anina mama Emilija Prgomet i Gregorova mama Daliborka Pavošević. Kasnije sam upoznao još mnogo njih – i očeva i majki. Ono što sam primijetio je kako su ti ljudi potpuno obični ljudi koji se uvijek smiju, zezaju se, vole društvo i ljude. Dakle, obični svakodnevni muškarci i žene. Međutim, primijetio sam i da se nikada ne zaustavljaju. Nikada ne posustaju. Čak i kada je dan naporan i težak, kada im ne ide od ruke – ne odustaju i ne žale se, nego nastavljaju dalje. Njihovi sinovi i kćeri su autisti.
“Autizam nije ništa lijepo ni bajkovito ni kada su mali, a kamoli kad odrastu jer nakon 21. godine ne postoji nikakva sustavna skrb za osobe s autizmom’ – rekla mi je Daliborka Pavošević. Daliborka je mama dječaka Gregora koja je napisala stihove ove pjesme i u prvi mah sam cijelom tom problemu pristupio kao što uvijek svemu pristupam – lirski, bajkovito te pokušao autizam sam sebi objasniti pjesnički. Autizam je neprekidna rijeka u koju su te obitelji bačene i koja svojim tokom ne prestaje – katkada juri, preko kamenja i grana, katkada polako teče, katkada vrišti i huči, katkada pjeva i smije se, često je ta rijeka mutna i neprohodna, no puna života i začudnosti. Puna je straha i neizvjesnosti, puna je ljubavi i nježnosti. No autizam je bolan. Bolan je svima koji su na bilo koji način uključeni u život autističnog djeteta, bolan je i tom djetetu jer ne može izraziti sve ono što bi htjelo, bolan je roditeljima zbog neiz vjesne budućnosti i straha što će biti s njihovim djetetom kada njih jednom ne bude. Oči mi se pune suzama dok ovo pišem.
Autizam je neprestano u njihovim životima i životima njihovih obitelji i bližnjih. On ne prestaje i ne zaustavlja. Zato se ti roditelji nikada ne zaustavljaju. A što kada se oni zaustave?” – riječi su Gorana Boškovića.