Izrađuju zaštitne vizire za zdravstvene djelatnike

0
2171

Prazne učionice i hodnici, učenici nastavu prate putem interneta, a njihovi im nastavnici to omogućavaju također iz svojih domova. No, ima i onih kojima to nije dovoljno pa su slobodno vrijeme odlučili provesti pomažući zdravstvenim djelatnicima u njihovu poslu.

Danijel Pobi, profesor računalstva i elektroskupine predmeta u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića odlučio je baciti se na posao proizvodnje zaštitnih vizira za medicinsko osoblje koje izrađuje 3D printerima, po kojima je ova vinkovačka škola nadaleko poznata.

“U ovim kriznim vremenima pitao sam se na koji način mogu pomoći, a kako često radim na sadržajima koji su vezani uz 3D printanje došao sam na ovu ideju. Ne mogu reći da sam došao do toga iz vedra neba, nego sam bio inspiriran kad sam vidio kako su iz ekipe “Prusa3D” u Češkoj, na čelu s Josefom Prusom, svoje printere prenamijenili da rade vizire. Postavilo se pitanje zašto mi to ne radimo, naravno, nije da možemo konkurirati nekome tko ima 500+ 3D printera, no možemo makar nekakav doprinos dati u ovom kriznom vremenu. Vizire u medicini sada koriste da se smanji mogućnost zaraze. Iako često ih koriste i stomatolozi prilikom rada da smanje prskanje tekućina, u ova vremena to je jako dobar način da medicinsko osoblje zaštiti svoje lice od patogena koji su nošeni od strane pacijenata”, ističe Danijel Pobi.

Dodaje i da postupak izrade nije kompliciran, jer dijelove koje treba jednostavno isprinta, a oni u konačnici drže prozirnu foliju da medicinsko osoblje može nesmetano obavljati svoje dužnosti.

“S našim trenutnim kapacitetom, možemo dnevno proizvesti u prosjeku oko 20 komada. To je ukoliko budemo imali dovoljno materijala za tu namjenu. Moram svakako napomenuti, da su dijelovi izmjenjivi i glavni nosači vizira koji idu ipak u kontakt s kožom, se mogu dezinficirati i višestruko koristiti. Folija koju koristimo za ovu svrhu je obična prozirna plastična folija koja se može uzeti u svakoj knjižari. Planiramo i uz vizire, dati i zamjenske folije, te upute kako staviti, promijeniti i po potrebi ako se potroše ove koje damo, kako se mogu napraviti nove. Planiramo pomoći kako god možemo. Svatko pomaže na svoj način i kako najbolje zna. Ignoriranje problema neće pomoći da se problem riješi, nego nažalost može ga samo pogoršati. Zato i ovo što radimo, radimo u okviru generalno dobivenih uputa. Nema nas mnogo koji radimo na ovome i pridržavamo se svih unaprijed danih naputaka kriznih stožera”, naglašava profesor Pobi, kojem u poslu pomaže i ravnatelj ove škole Mate Vukušić.

Nakon današnje objave na Facebooku, kaže, javilo im se puno ljudi koji žele pomoći, no na žalost zbog relativno malog prostora u kabinetu s 3D printerima, ne bi bili u mogućnosti odraditi to prema generalnim sigurnosnim napucima.

“Moram naglasiti da pratimo sve i čim vidimo područje gdje bi mogli pomoći i gdje se može iskoristit naša stručnost, bez razmišljanja ćemo se staviti na dispoziciju”, poručuje profesor Pobi.

Pitali smo ga da nam kaže kako je zadovoljan nastavom na daljinu i kako tu funkcionira u praksi kada su njegovi predmeti u pitanju, a po tom je pitanju ipak, kako kaže, morao biti kritičan.

“Nastava na daljinu nažalost ne funkcionira u nekim predmetima kako je zamišljeno, bar kad su strukovna zanimanja u pitanju. Ima dosta predmeta gdje se ne može putem multimedijalnih sadržaja pokazati kako funkcioniraju određene stvari, čak ima predmeta gdje simulatori nisu postojani. Ja mogu dati primjer svog jednog predmeta, gdje učenici ne mogu obavljati vježbe bez fizičke opreme, u smislu upravljača, elektroničkih komponenti i slično. Svakako moram izdvojiti i psihološki problem, a to je da su djeca ipak djeca. Njihovu pozornost je teško dobiti i u učionici, a kamoli na daljinu. U učionici mi imamo direktan uvid u stanje tko prati, kako prati i da li uopće prati. Na daljinu nemate efikasnog načina praćenja, zadatke koje dajete i koje dobivate na uvid ako nisu individualizirani onda su prepisani od iste osobe, čak i toliko da imam nekoliko učenika koji su bili toliko lijeni da nisu ni ime prepisali. Praćenje na daljinu se najčešće svodi na pregled da li je netko uopće online, ali što ga sprječava da se logira i onda u drugom prozoru ili na mobitelu radi sasvim desetu stvar”, objašnjava Danijel Pobi.

Predlaže i rješenje, a to je da sustav obrazovanja srednjih škola prestane tretirati općenito učenike kao malu djecu i počne ih više pripremati za rad jer, kako kaže, neće u budućnosti na poslu biti roditelja ili nekoga drugoga tko će ih držati za ruku kad naprave grešku, nego moraju biti svjesni da greške imaju posljedice.