Jeff Beck objavio je 15. srpnja novi album naslovljen ‘Loud Hailer’. ‘Želio sam izreći svoj stav oko nekih ružnih stvari koje se događaju u svijetu; sviđa mi se kada na prosvjedu koriste megafon pa sam ga iskoristio da prenesem svoju poruku’ kaže legendarni Jeff Beck.
Album je snimio s pjevačicom Rosie Bones i gitaristicom Carmen Vandenberg, a obje je upoznao na proslavi rođendana Rogera Taylora iz Queena.
Jeff Beck is back, i to u zaista velikom stilu, kako i priliči jednom od ponajboljih prebirača po 6 gitarskih žica. Iskusni, stari gitarski virtuoz koji nikad nije tražio slavu i priznanja, uvrštavanje među najbolje rock gitariste (John McLauglin je kazao da mu je Beck omiljeni gitarist svih vremena) izdao je nakon šestogodišnje stanke svoj 28 po redu album (uključujući albume u živo, kao i kompilacije).
‘Loud Hailer’ (sinonim za megafon) ni u kom slučaju ne predstavlja njegov labuđi pjev unatoč pripadnosti klubu preko 70, naprotiv, pametnim izborom suradnika, kao i odreda upečatljivim kompozicijama potvrdio je svoju glazbenu misiju na ovom svijetu. U tim godinama, kada je mnogima teško i ustati iz kreveta, Beck je na zadovoljstvo i očekivanja mnogih koji znaju što njegovo ime predstavlja u svijetu rocka, pronašao inspiraciju koja je rezultirala ujednačenim i uvjerljivo odsviranim kompozicijama kojih se ne bi postidjele i mlađe snage suvremenog rocka. Nakon ne baš uspješnih avantura u rock/jazzu, vratio se u svoje prvotno stanište u kojem se osjeća kao riba u vodi – u čvrsti rock baziran na bluesu.
Ako znamo da je čitava umjetnost, pa tako i glazba – bez ikakve sumnje – nastala istodobno s vinovom lozom, zaista je veliko pitanje koliko je Bachus utjecao na Beckov opus, no to uopće i nije bitno. Važna je njegova glazbena prošlost, ovog puta nadopunjena materijalom koji opetovano vuče na novo slušanje. Poznato je da je iskustvo isto toliko korisno koliko i listić lutrije poslije izvlačenja. Beck materijalom s ovog albuma opovrgava taj stav, te dugogodišnjem iskustvu pridodaje osim očekivane zrelosti, zaista kvalitetan spoj versa i nota, stvarajući tako one uvijek poželjne iskrice koje se svaki put nanovo upale u glavi nakon posljednje kompozicije, nakon čega se igla gramofona, CD čitača bez problema i razmišljanja vrate na prvu kompoziciju.
Velika pažnja posvećena je zvučnoj slici koja na momente zvuči brutalno dobro, a za koju se Beck nije niti potrudio da bude pretjerano suvremena, ovaj album je gradnja još čvršćeg zvučnog uporišta kojeg Beck tako dobro zna raditi kroz cijelu karijeru. Njegova gitara para uši, zvuči poput nabrijanog motora, zuji poput jata insekata (Pull It), a to zaista zvuči moćno, diže adrenalin i vraća (opet) na svjetla reflektora gitarskog junaka, te u stvari predstavlja podsjetnik i daje skromnu, ali jasnu poruku: „ekipa, evo ovako dobra svirka na gitari treba zvučati’. Beckova pažnja usmjerena je i na tekstove, politički i socijalno obojene u kojima spominje konzervativne političare, opću ovisnost o nafti, njegov strah za svu djecu svijeta (Scared For The Children) u kojoj Beckova gitara naprosto veze idiličnu glazbenu pozadinu (mene na momente podsjeća na izuzetne gitarske rukopise Petera Greena i Davida Gilmoura – Jeff ne zamjeri mi) na koju se zakačio sugestivan vokal Rosie Bones.
Na ovom albumu nema mjesta acediji ili adstrikciji ideja, već uvodne ‘Revolution Will Be Televised’ i ‘Live In The Dark’ žestoko udaraju u čujna osjetila – con impeto, kazali bi dobri poznavatelji klasične glazbe, zahvaljujući prvenstveno Beckovom gitarskom rukopisu. Glazbu Hendrixa, Claptona i mnogih drugih junaka iz 70 – tih godina ovdje nalazimo u poželjnim količinama, ali bez ikakvih usporedbi ili negativnih konotacija sa njihovim opusima, koju je Beck (koautor cjelokupnog materijala) ponekad zapakirao u uvijek nervozan punk celofan. Kada svoju glazbenu mladost provedeš u bluesu, zrelo doba (pa i ono iza njega) u nepatvorenom rocku, onda ne treba čuditi pokušaj jednog takvog majstora da se okuša u uvijek veseloj i plesnoj funky atmosferi. Beck je to napravio u osvježavajućoj i odlično odsviranoj ‘O.I.L’ za koju sam siguran da je jedan od aduta u živim nastupima, te koje se ne bi posramio ni pokojni Prince.
Onaj posebni apendiks cjelokupnoj zvučnoj slici nedvojbeno pripada gore spomenutoj Rosie Bones koja je de facto konstantno negdje u prvom planu, pa bih kazao da je svoj vokal ravnopravno podijelila sa gitarom, kao stožernim instrumentom ove zaista ugodne glazbene priče. Vrijedi spomenuti i ostatak benda: Carmen Vanderberg na gitari, Davide Sollazzi na bubnjevima i Giovanni Pallotti na basu – koji funkcioniraju kao savršeni sparing partneri.
Unatoč svojim preko 70 godina (još jedan od pripadnika skoro sve boljeg kluba ‘staraca’) stari je lisac Jeff Beck među mlade glazbene lavove (koje nije baš lako ni nabrojiti) autoritativno ugurao svoj najnoviji glazbeni grafit, živih i svježih, staro – novih boja i oblika.
U današnjim uvjetima hiperprodukcije svega i svačega ako na albumu postoje bar dvije pristojne kompozicije, smatra se da album ima veliki potencijal i mogućnost za dobar plasman na glazbenim listama. Jeff Beck na svom najnovijem uratku ima najmanje 4, ne pristojne, nego pamtljivo kvalitetne kompozicije, pa ga po tom kriteriju možemo staviti u sam vrh ovogodišnje produkcije. Dakle, obavezno treba poslušati: ‘Shrine’, ‘Live In The Dark’, ‘Right Now’ i ‘The Revolution Will Be Televised’ uz gore spomenuti ‘O. I .L’.
Živopisna rock galaksija čije je jezgro uglavnom formirano 60 – tih i 70 – tih godina nedvojbeno je ovim uratkom dobila još jednu sjajnu zvijezdu koja bi trebala trajati, a bogme i pošteno zaiskriti, jer kada starci ‘prolupaju’ to se čuje na daleko. [Đorđe Škarica, Sound Guardian]
Popis pjesama: The Revolution Will Be Televised / Live In The Dark / Pull It / Thugs Club / Scared For The Children / Right Now / Shame / Edna / The Ballad Of The Jersey Wives / O.I.L. / Shrine
Izdavač: ATCO / Warner Bros. / Dancing Bear, 2016.