S 30 godina, u punoj životnoj snazi, počeo je njegov put u borbi za slobodnu Lijepu Našu. Jozo Čavar, danas otac jednog sina, liječnika u vukovarskoj bolnici, kancelariju vinkovačke Spačve zamijenio je rovom 8. užujka 1991.
I kada drugi nisu vjerovali, nakon Gazimestana 1989., znao je, bit će rata.
Prošao je sve i svašta, od pričuvnog sastava policije u Mjesnoj zajednici Novo Selo do ustroja 109. brigade, potom 5. gardijske odakle je otišao u zasluženu mirovinu.
“Nisam htio potpisati mobilizaciju 28. lipnja 1991. jer se nisam osjećao da me netko treba mobilizirati, došao sam dragovoljno mjesec dana prije. Zbog toga su dosta nas ucjenjivali”, uvodi u priču.
Sjeća se kako je tada zapovjednik rekao da se Vinkovci ne brane po mjesnim zajednicama nakon čega odlazi na Trpinjsku cestu. Ostaje ondje do malo prije pada Bogdanovaca kada stiže zapovijed povlačenja iz Vukovara jer nema tko preuzeti Borinačku kosu. Ondje su bili potrebniji.
“Tko drži Borinačku kosu, drži Vinkovce na dlanu. Sve je ukazivalo da je Vukovar pri kraju, slabo je stizalo oružja i novih snaga. Htjeli smo ostati, a morali smo otići pod prijetnjom vojne policije. Bila je ovdje tada veća opasnost. Ako uzmu Vinkovce, otvoren im je put do Osijeka”, sjeća se tih dana.
Bojnik Brada kaže, puno je toga Čavar prošao, od Vukovara, Tordinaca, Bosanske Posavine i dalje po hrvatskim bojišnicama…
O ratu je rijetko govorio, obitelji gotovo nikada, čak i u međusobnim druženjima suboraca s kojima je istinski povezan do danas. Kaže nema potrebe, dovoljno je to što su prošli, ali i danas mu je san “tanak”, čuje svaki šum.
Lovca na tenkove, Andriju Andabaka ispratio je u lijesu iz Posavine posljednji put doma.
I danas nema odgovora na jedno pitanje:
“Zašto je ugašena 109., zašto je 109. izbačena iz svih povijesnih udžbenika, filmova. Kome je to smetalo, ne znam?! Tog 15. studenog 1992., došla je zapovijed: Gasi se 109. brigada! Jedna od prvih u Hrvatskoj R brigada Zbora narodne garde, brigada koja je u Hrvatskoj najduže od svih čuvala najveći prostor, držeći 70 kilometara crte, a vinkovačka! Kome je smetala, zašto se više nigdje službeno ne spominje, osim kada pričamo između sebe gdje smo bili i što smo prošli”, govori Čavar.
I danas traži odgovore jedan od živućih svjedoka i izravnih aktera novije hrvatske obrambene povijesti, pripadnik vinkovačke legendarne 109. brigade koja 32 obljetnicu ustroja danas obilježava spominjući se dana ponosa i slave, svih prijatelja i suboraca.
I danas bi, u ovim godinama, siguran je, učinio isto, bez razmišljanja i usprkos nepradi koju su doživjeli. Zbog te naše mladosti, kaže, jer vidi ima neke nade za Hrvatsku. Hodao je za život s mladima. Kaže naježio se, djecu obožava, priželjkuje unučad, a dok ne dođu, gotovo sva događanja u gradu dokumentira svojim fotoobjektivom. Fotografija je njegova druga ljubav kojom bilježi ljepotu oko sebe.
