- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Nakon što su američki dio Electric turneje odradili s Billy Idolom, a jedan dio sa tada nepoznatim Guns N’ Roses, ti su koncerti, s preko 100 svirki, postali dijelom klasične glasne i razuzdana rock’n’roll turneje koja će baš zbog toga i završiti ranije, bez japanskog dijela. Još je nešto moralo popustiti – 1988. odlazi odlični bubnjar Les Warner. U cijelom tom tornadu događaja, The Cult, sada u sastavu Ian Astbury, Bill Duffy i Jamie Stewart, otpuštaju svoj engleski menadžment i iz Londona sele u Los Angeles, postavljajući scenu za svoj novi album, najprodavaniji u cijeloj karijeri.

Turneja ’87./’88. otvorila je Astburyjev apetit za pustošenjem i divljanjem, on sam je cijedio skoro sav profit ostvaren od koncerata razbijanjem opreme i uništavanjem hotelskih soba. Izgubio je osjećaj s idealima koji su ga natjerali da se pridruži bendu na početku, bio je izvan kontrole i živio je pravi rock’n’roll život. Normalno da je to imalo utjecaj na cijeli bend. Zato je njihov četvrti album ‘Sonic Temple’ trebao biti svježi početak.

Zato su otišli na novo mjesto – američku zapadnu obalu, u Los Angeles. Bilo je kasno ljeto 1988. Za snimanje četvrtog Cultovog albuma basist Jamie Stewart je među 150 rezimea različitih bubnjara odabrao iskusnog session-bubnjara. Zvao se Mickey Curry (on im je bio već peti bubnjar od 1983.). Za novog menadžera su uzeli ‘tešku kategoriju’ u rocku, Howarda Kaufmana.

Rad na albumu ‘Sonic Temple’ počeo je u jesen 1988. u kanadskom Vancouveru. Producirao ih je Bob Rock, koji se radom na tom albumu lansirao u društvo ‘velikih’. Duffy i Astbury imali su suprotne ideje o tome kakav bi album trebao biti. Duffy je htio stadionsku bombastičnost, veliki rock album, a Bob Rock se slagao s njime. Zanemarivši želje Astburyja, realizacija je krenula u Duffyjevom smjeru s gomilom ogromnih, bombastičnih aranžmana.

THE CULT, 1989. / Matt Sorum, Ian Astbury, Bill Duffy i Jamie Stewart

Proizašli su neki od najvećih hitova do tada – ‘Fire Woman’, ‘Sweet Soul Sister’, ‘Sun King’ i ‘Edie (Ciao Baby)’, inspirirana Warholovom starletom Edie Sedgwick koju je Ian simpatizirao, osjećajući veliku empatiju. Duffy je definitivno došao na svoje, Les Paul kojeg je svirao na zidovima Marshall pojačala doveo ga je do statusa gitarskog heroja. Astbury je karizmom i vokalom prerastao u Morrisona te generacije.

‘Sonic Temple’ izlazi u travnju 1989. i dostiže top pozicije u Britaniji i Americi (3. mjesto ‘kod kuće’ i 10. u SAD-u, pretekavši ‘Disintegration’ od The Cure, pa su The Cult nakratko bili najveći britanski bend). Službeni dio The Cult inventara postaje bubnjar Matt Sorum. Stadionsku turneju počinju kao predgrupa Metallici, a onda kreću na vlastitu ‘Sonic Temple World Tour’. Baš kad im je krenulo na globalnoj razini, baš kad su bili najveći rock’n’roll bend na svijetu, Astburyjevi privatni problemi vukli su ga u autodestrukciju.

Saznao je da će mu uskoro od raka umrijeti i otac. U rujnu ’89. na MTV Awards sviraju ‘Fire Woman’, u listopadu i studenom turneja tutnji Europom, u prosincu se opet vraćaju na američki dio koji traje do travnja 1990. godine. Sve skupa održavaju oko 170 koncerata. Taj zadnji nastup 3. travnja ’90. u Los Angelesu obilježile su dvije stvari – Jamie Stewart, basist koji je s njima od početka, odlučuje otići iz grupe (i muzike) općenito, a Matt Sorum dobiva ponudu za sviranje u Gunsima.

Smrt oca je otrijeznila Astburyja, iako je bio shrvan. Polovicom 1990. odlazi u Kanadu pokušavajući izbrisati loše uspomene i dovesti se u red. Iste godine iskorištava moć i utjecaj koje je stekao uspjehom ‘Sonic Temple’ albuma, pa 6. i 7. listopada organizira dvodnevni multi-žanrovski festival The Gathering Of The Tribes na kojem su, između ostalih, nastupili Ice T, Public Enemy, The Charlatans, The Mission, Soundgarden, Iggy Pop i The Cramps. [Boris Sokolić, Muzika.hr]

Izdavač: Beggars Banquet, 1989.