mka_led-zeppelin_physical-graffiti_1975_ST

Šesti studijski, dvostruki, album Led Zeppelina. On je za Led Zeppelin ono za što Englezi i Amerikanci koriste riječ ‘cornerstone’ – dakle ključni i važan trenutak nakon kojeg više ništa nije bilo isto. Za Pagea, Bonhama, Planta i Jonesa ‘Physical Graffiti’ bio je sažimanje bluesa i hard rocka s početka karijere, s jedne strane, i eksperimentalnih izleta i traženja novog zvuka s prethodnog ‘Houses Of The Holy’, s druge strane, u jednu kompaktnu dugosvirajuću cjelinu. I publici i kritici bilo je jasno da je riječ o remek djelu koje je sebi imalo sve dotadašnje postulate hard rocka i uz to još unijelo novine koje su u budućnosti postale standard za sve one koji su naginjali ka ‘teškom zvuku’.

Ta novina najviše se može iščitati iz pjesme ‘Kashmir’ koja je zatvarala B stranu prve ploče. Repetitivni riff koji ‘ne namjerava stati’ već se ‘beskonačno vrti u loopu’ potičući pogodnu atmosferu za iskonsko padanje u trans bilo je nešto što se do tada nije moglo čuti. Time je razbijena do tada česta upotrebljavana forma (koje su se i Zeppelini držali) da minutaža nije problem ako se stalno fila solima, promjenama tempa i bridgevima. ‘Kashmir’ je bio sušta suprotnost, no ne samo ona. Ta pjesma bila je samo kruna iste vizije, ali u kraćoj minutaži koja je započela s uvodnim pjesmama ‘Custard Pie’ i ‘Rover’.

Robert Plant and Jimmy Page of Led Zeppelin Led Zeppelin in Concert at Chicago Stadium - 1-20-1975 Chicago Stadium Chicago, Illinois USA January 20, 1975 Photo by Laurance Ratner/WireImage.com  To license this image (317516), contact WireImage.com

Na tu hrabru koncepciju legao je i najbolji roots blues koji su Zeppelini do tada snimili, a to je ‘In My Time Of Dying’ – 11-minutni egzorcizam, mutant zvuka slide gitare Delte i podivljalog rock ritma – pjesma koja je otpuhnula sve dotadašnje primisli da je ‘Since I’ve Been Loving You’ s trećeg albuma najbolji komad Zeppelinskog bluesa.

Na drugoj ploči ‘Physical Graffiti’ pak dominira sukus epike, keltskog folka i američkog countryja na način kao da je riječ o nekom filmskom soundracku, a ne rock albumu sve do završnog dijela kad Zeppelini s ‘Boogie With Stu’ i ‘Black Country Woman’ odaju počast bluesu da bi sa ‘Sick Again’ još jednom podcrtana misao formule koja je započela s ‘Custard Pie’.

Jednostavno nakon ‘Physical Graffiti’ se u hard rocku više nije imalo što za reći u dekadama koje su dolazile. Morao se punk rock dogoditi ubrzo nakon toga jer je najznačajnije poglavlje hard rocka bilo ispisano. Led Zeppelin je poput najmoćnijeg predatora tiranosaura potamanio sve oko sebe, pa i sebe jer je „Physical Graffiti“ ostao nenadmašen i za sam bend. Nitko tko se probijao u glazbi više po zakonitostima hard rock paradigme nije mogao krenuti s te točke. To je bila točka nakon koje je bio potreban restart. Danas je i više nego jasno da su rock u drugoj polovici 1970-ih morali spašavati brojni ‘troakordni glodavci’.

Voljeli ili ne voljeli Led Zeppelin, voljeli ili ne voljeli hard rock, ako vas imalo zanima moderna glazba, bar ovaj album trebate poslušati. U njemu je puno ključeva koji otključavaju brave moderne glazbe općenito.

Cijelu recenziju pročitajte na Ravno do dna.

Izdavač: Swan Song / Warner / Dancing Bear, 1975/2015.

COVER Physical Graffiti

VIDEO: Kashmir