U maloj radionici u Vinkovačkom Novom Selu, među mirisima gline i tihom glazbom, svakodnevno nastaju mala čuda, a tamo gdje drugi traže razonodu, ona je pronašla svoj svijet tišine i kreativnosti.
Marica Rakonić, među prijateljima znana kao Maca, rodom iz Cerne, danas vinkovačka umirovljenica, već 18 godina svoje dane ispunjava glinom. Njena radionica nije samo mjesto iz kojeg izlaze šalice, tanjuri, zdjele i čupovi. To je prostor u kojem nastaju ideje, gdje se misli slažu, a duša pronalazi svoj mir. „Sve krene iz glave“, kaže Marica s osmijehom dok rukama nježno oblikuje novu šalicu. „Ponekad nešto vidim na internetu, ponekad mi jednostavno dođe ideja. Ali svaki predmet nosi u sebi dio mene“, dodaje.
Prije gotovo dva desetljeća odlučila je učiniti nešto za sebe. Uputila se na tečaj lončarstva u Zagreb ne znajući da će upravo to postati njezin hobi, ali i tiha strast. „Htjela sam probati, vidjeti mogu li to naučiti. Danas ne mogu zamisliti život bez toga“, priznaje. „Kad sjedneš za kolo, upališ glazbu, ruke rade, glina klizi, toliko je opuštajuće da možeš i zaspati. Za psihu je to čudo, kao neka terapija“, dodaje kroz smijeh.
Lončarsko kolo postalo je njezin saveznik u danima kada je sve drugo stalo. Proces stvaranja svakog predmeta prava je mala pustolovina. Prvo glina, hladna, teška, puna potencijala, mora biti dobro izmiješena. „Najprije je izmijesiš, odlučiš što ćeš raditi, a onda je staviš na kolo. I onda, sve ovisi o tebi i tvojim rukama. Kad predmet poprimi oblik, ostavi ga da miruje, da diše. Slijedi tokarenje, pa sušenje, oslikavanje i na kraju – pečenje na tisuću stupnjeva. To je prava čarolija“, priča Marica. „Kad se peć ohladi, sve očistim i onda kreće glaziranje. Nakon drugog pečenja, to je to. Tvoja šalica je spremna za kavu ili čaj“, pojašnjava.
Posebno joj je draga bijela glina. „Mekana, masna, savitljiva, kao da pod prstima diše. Prekrasna je za oslikavanje“, objašnjava. Za posude u kojima njezino cvijeće raste bira majoliku, grublje, toplije materijale koji podsjećaju na djetinjstvo i stare kuhinje.
No, prava igra nastaje kada dođe vrijeme za oslikavanje. Ponekad su to jednostavni uzorci poput točkica, valova, motiva lavande, a ponekad pravi mali prizori iz morskih snova. U posljednje vrijeme, zanimaju ju slavonski detalji. S posebnom nježnošću oslikava svoju prepoznatljivu mačku koja je gotovo zaštitni znak njezinih šalica, a koju imaju svi njezini prijatelji i obitelj.
I dok se boje suše i čekaju svoju prvu kavu, pored nje uvijek sjedi Magic, njezin vjerni prijatelj, Border Collie, miran poput same glinene mase pod njezinim prstima. „Nas dvoje jedno drugo vodimo u šetnje“, kaže uz osmijeh dok ga lagano mazi po glavi.
I nije Marica sama u toj svojoj priči o glini. S vremena na vrijeme, pridruži joj se i sestra Ruža. Uz oslikavanje, ispijanje kave i razmjenjivanje priča, radionica postane topla oaza sjećanja i planova. A kada dođu unučice iz Zagreba, radionica se pretvara u malu školu. Male ruke na kolu, puno smijeha i veselja. Posebno joj je drago vidjeti djecu na kolu s glinom.
I zaista, jednom kada sjedneš za to lončarsko kolo, teško se odvojiti. I sami smo probali. Iako je glina upravljala nama više nego mi njom, nešto u tom trenutku smiruje, prizemljuje. Nema žurbe, nema mobitela, nema misli koje bježe na sve strane. Samo glina, glazba i mir. I naravno, Magic.
Za Maricu, lončarstvo je više od hobija. To je način života, način disanja. To je tih susret sa sobom, trenutak kada vanjski svijet nestaje, a ostaje samo oblik pod prstima koji nastaje iz ničega. „Ovo je za moju dušu. Kad nešto napravim, volim to pokloniti prijateljima. Nema mi ljepšeg nego vidjeti nekoga da iz moje šalice pije jutarnju kavu“, kaže nam.
U svijetu koji često juri, u maloj vinkovačkoj radionici vrijeme teče drugačije. Sporije, toplije, smislenije. Između šalice kave i novog komada gline, između pjesme i Magicovog uzdaha, Marica svakodnevno oblikuje svoj svijet, onaj u kojem ruke stvaraju, a srce diše.
