Marina Raguž nije samo vrhunska neurokirurginja, već i žena koja ruši barijere, inspirira i pokazuje da su upornost i predanost ključni za ostvarenje snova. Jedna je od tek 10 žena u Hrvatskoj u toj medicinskoj struci, jedna od pionirki budući da je 2016. godine bila prva žena koja se priključila muškom timu neurokirurga u KB-u Dubrava. U kirurškoj sali spol je nevažan, ali ženska ruka ima svoje prednosti – reći će ova rođena Vinkovčanka koja je život prije preseljenja u glavni grad provela u Nuštru.
Od malih nogu pokazivala je interes za medicinu, što su možda potaknula zanimanja njezinih roditelja – majka joj je medicinska sestra, a otac vozač hitne pomoći, čak je i brat završio kao medicinski tehničar. Odrasla je, priča nam, u obitelji gdje se pomaganje drugima podrazumijevalo pa je još od djetinjstva znala da želi biti dio svijeta medicine. U osnovnoj školi razvila je znatiželju prema mozgu, a na Medicinskom fakultetu u Zagrebu neurokirurgija ju je potpuno osvojila.
“Mozak je fascinantan. S jedne strane osjetljiv i krhak, a s druge nevjerojatno moćan. Ta me kompleksnost oduvijek privlačila. Mistično je otvoriti čovjeka, zaviriti što je unutra, može li se to popraviti i što će se nakon toga dogoditi. Koliko god ga proučavali, uvijek nađemo nešto novo. Nakon svake operacije možemo se iznenaditi koliko je pacijent dobro, koliko je funkcionalno, ovisno o tome što smo mu u glavi napravili”, ističe neurokirurginja.
Rođena je u Vinkovcima, a djetinjstvo je provela u Nuštru s bratom, roditeljima, bakom i djedom. Tijekom Domovinskog rata bila je kod tete u Njemačkoj, u zavičaj se vratila početka osnovne škole i to u porušenu kuću koja se obnavljala nakon rata. U Zagreb seli kada je upisala Medicinski fakultet, nakon čijeg se završetka pridružila timu prof. dr. Darka Chudyja u KB Dubrava, gdje sudjeluje u najsloženijim operacijama na mozgu. Posebno je posvećena funkcijskoj stereotaktičnoj neurokirurgiji i onkologiji, svakodnevno operirajući tumore mozga i kralježničke moždine.
„Spektakularno je da se neka metoda koja u svijetu postoji 30 godina kod nas radi već 25 godina i da imamo čovjeka koji je pionir u tom području. Uz prof. Chudyja je teško ne biti uspješan jer nam je dao sve moguće prilike za edukaciju i operiranje. A kad nešto volite, onda to više nije posao, onda je to strast, motivacija, poriv…”.
Ističe i kako ju najviše oduševljavaju funkcijske operacije pomoću elektroda jer se njima pacijentu vraća dostojanstvo življenja. Netko tko ne može piti vode, uzme čašu i popije, a nije to mogao osam godina jer mu se ruke tresu – to je vraćanje čovjekove esencije, nešto predivno, napominje.
Unatoč početnim predrasudama s kojima se suočavala kao žena u pretežno muškoj struci, dr. Raguž uspjela je izgraditi povjerenje pacijenata koji danas žele da ih upravo ona operira. Ističe važnost topline i ljudskosti u odnosu s pacijentima, vjerujući da dobra komunikacija rješava mnoge probleme.
„Ispočetka je tu bilo svega, sad su se navikli. Mislim da moji pacijenti ne žele nikog drugog jer se trudim razviti prisan odnos s njima. Kad postoji odnos povjerenja, onda imate i jače dopuštenje pacijenta da manipulirate njegovim zdravljem, što je jako važno. Nekome ćemo otvoriti glavu, zaviriti u najintimniji dio njega, ako ne vjeruje svom liječniku, koji je smisao svega, kome će tada vjerovati?”, mišljenja je Marina koja vjeruje u toplinu i ljudskost, u lijepu riječ i dobar odnos s pacijentom jer samo tako problemi će biti riješeni.
Nada se da su i oni prepoznali njezinu strpljivost, želju da im pomogne i pruži novu nadu. Naša ambiciozna sugovornica svakodnevno se brine o 30-ak pacijenata na odjelu. U prosjeku, u operacijskoj sali provede nekoliko sati, operira između dva i pet pacijenata dnevno. Operacije mozga, kaže nam, u prosjeku traju od četiri do pet sati, a kompleksnije operacije znale su trajati i po 12 sati, što danas izbjegavaju jer je dugotrajna anestezija lošija za pacijenta.
A kako je to biti jedina žena u sali? Malo glazbe, smijeha, šala. Muški su, govori ova Vinkovčanka i Nuštarka, malo zatvoreniji pa se ona trudi podignuti atmosferu.
„Malo ih zezam kako si danas zgodan, kako si mi lijep, a oni se smiju. Naravno, kad se radi ozbiljan posao, svi smo jako ozbiljni, ali kad taj ozbiljni dio prođe, udri brigu na veselje”, kaže. Tvrdi i da postoje neke prednosti ženskog spola u neurokirurgiji, ponajprije je tu fina motorika koja je iznimno potrebna. Malo ženskastije je to lagano „čeprkanje” i fini instrumenti, dok su muški više za šarafe, šipke, kralježnicu…Iako to nije pravilo, puno toga je individualno. Dugo su zajedno pa se u sali više ni ne gleda tko je muško tko žensko.
Iako je rad u klinici dosta izazovan, Marina nikada nije požalila svoj odabir. Neurokirurgija i privatni život mogu se pomiriti sve dok je razumijevanja kod kuće, a njoj toga nikada nije nedostajalo. Voli putovanja s partnerom, upoznavanje dalekih zemalja i novih kultura, a opušta se šetanjem psa i sportom. Uz sve to, njezin rad prepoznat je i izvan operacijske sale. Dobitnica je prestižne L’Orealove stipendije “Za žene u znanosti”, što je priznanje za njezin dugogodišnji trud i predanost znanstvenom radu. U svom znanstvenom radu fokusira se na razvoj živčanog sustava nedonoščadi, što će donijeti nove spoznaje u tom području.
Dobila je i nagradu za znanstveni doprinos unaprjeđenju liječničke struke u 2024., a dr. Raguž zalaže se i za ravnopravnost spolova u znanosti i medicini, ističući kako žene često moraju ulagati dodatni trud kako bi se dokazale u strukama gdje dominiraju muškarci. Svojim radom i zalaganjem nastoji biti uzor mlađim generacijama, potičući ih da slijede svoje snove bez obzira na prepreke.
