Vukovar, Vukovar…i danas se skandiralo na splitskoj rivi uoči početka utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije na Poljudu protiv izabrane vrste Rusije. Jednako, nakon trideset godina, a uoči tjedna jednog od najvećih stradanja grada i ljudi u Europi nakon 2. Svjetskog rata, ime Vukovara simbol je jedne od hrvatskih svetinja. Ono je budnica, ponos, inat, nacionalni naboj, motivacija, dužnost, strahopoštovanje, pijetet. Vukovar je zavjet.
Inat je bio okidač – prekretnica i razlog zašto su preživjeli i Bogu hvala poživjeli znani i neznani heroji, mali, obični, a opet Veliki ljudi koje s ponosom predstavljamo kao naše sugrađane – Vinkovčane. Oni su u tenisicama, trapericama, majicama, ali s lavovskim srcem, svoju sudbinu žrtvovali za naš komad neba i hod u slobodi pitome slavonske crnice.
Vinkovački branitelj Milan Šebalj preživio je logor Stajićevo, zatvor u Mitrovici, a razmijenjen je u Nemetinu u ožujku 1992. Sačuvao ga je, kaže, medaljon sv. Antuna. I ove godine s Udrugom policije Vukovar predvodit će Kolonu sjećanja. Kolonu živih za nežive, za prijatelje, za Mirabela, Haša, Krešimira, zapovjednika Albina…i sve ostale čija imena su njihova svetinja i zalog za pronositi istinu, autentičnu, surovu, tragičnu, ali toplu, ljudsku, doživljenu…
Kroz sablazan, noć i tišinu, 24. rujna 1991. Kukuruznim putem Vinkovčani među kojima i Milan Šebalj, stižu u Vukovar. Sljedećeg dana prebačeni su u Borovo Naselje gdje ostaju do 20. studenog, odsječeni od svih i prepušteni sami sebi.
„Nismo se mi predali jer smo kukavice. Bili smo ucijenjeni. Četnici su zapalili Borovo Commerce i Obućaru napalm bombama da izgore žene, starci i djeca. To je živa istina. Kako ne bi izgorjelo cijelo sklonište, u zamjenu za njihove živote, mi branitelji Borova Naselja položili smo oružje. Što se nas tiče, bili smo spremni izginuti jer život tamo više nije vrijedio ništa. Bila nas je šačica, 316 ljudi držalo je Borovo Naselje. Na jednoj snimci čak četnik priča, šaka ljudi nas je zaj….,” priča danas 51-godišnji Vinkovčanin Milan Šebalj nakon što je preživio logor Stajićevo i zatvor u Mitrovici. S naših je 16 momaka gotovo dva mjeseca držao najistureniji, kilometar dug, položaj Internati u zgradi Samačkog hotela izravno s pogledom na najžešća Borovska uporišta Crepulje i Koreju. Uslijed najjačih topničkih napada danima im se nije moglo prići pa su se snalazili ad hoc s tjesteninom ili marmeladom koju bi pronašli u okolnim stanovima, a umjesto cigareta pušili su čaj.
„Možda je trebalo proći 30 godina da bismo shvatili što smo preživjeli. Ne mogu zamisliti današnju djecu u takvim uvjetima. Nitko ne bi preživio, bez hrane, vode, tehnologije, pod kišom artiljerije da ni cigla ne ostane,” uvjeren je Milan, otac studentice Kemije koju odgaja tako da zna tko je tko bio u Domovinskom ratu.
„Išli smo u rat znajući ili ćemo preživjeti ili poginuti, ali da će nas zarobiti, da ćemo biti potlačeni, gaziti nas, mokriti po nama, hraniti soli i biberom pa ne dati vode, vezati za radijator 24 sata, staviti pod rinu da voda kaplje po nama, tuširati led ledenom vodom, a ako zakukaš, spržiti ti kožu, kad je vruće grijati, kada je hladno smanjiti grijanje, na minus 22°C spavati mjesec dana na zaleđenom betonu, biti tjedan dana bez hrane, ručati zaleđenu vodu s kupusom…pa tko to može preživjeti s 20 godina. Inat. Samo iz inata smo preživjeli,” tvrdi Milan koji je prošao logor Stajićevo i zatvor u Mitrovici.
Najmlađi među njima imao je kaže 14 godina, a najstariji 88. Civil, vojnik, svećenik, nisu pravili razliku. Na njih nikada nije dao pater Slavko Antunović, jedan od 136 zarobljenika smještenih u gužvi sobe broj 3, u kojoj su, sjeća se Milan, spavali „na kant” i grijali vodu u konzervama na radijatoru ne bi li se malo oprali. U njoj su na Badnjak 1991. kradomice slavili misu polnoćku. U logoru je završio s 96 kg, a nakon razmjene 27. ožujka 1992. g u Nemetinu, imao je svega 46 kg. “Samo jednog dana doživio sam kao da je dio mene umro, a zaplakati nisam mogao sve dok mi se dijete nije rodilo,” svjedoči osobnu traumu. Siguran je da je slučajno ili srećom razmijenjen jer mu je potpukovnik iz JNA koju je služio u Ljubljani poručio na ispitivanju u zatvoru da još nisu završili.
Katolik je, kaže, ali “ne liže oltare.” Pod kišom granata pred odlazak u Vukovar došli su pateru u Malu crkvu da ih blagoslovi. Tom prigodom darovao ih je materijalno bezvrijednim, ali posvećenim medaljonom sv. Antuna Padovanskog kojeg do danas nosi u džepu. Zajedno su preživjeli rat, logor i zatvor.
„Nosio sam ga oko vrata i kad je bilo najteže hvatao se za njega. Nije imao materijalnu vrijednost. Gurao sam im ga pod nos u pretresima, nisu ga htjeli uzeti. Jedan mi je svećenik rekao da ga i oni štuju kao čudotvornog sveca iako je naš. Nema toga što bi mi netko na ovom svijetu ponudio da bih ga dao u zamjenu, ni za koje novce. I kćeri sam objasnio neka ga čuva kada umrem. To su te male stvari koje su nam cijelo vrijeme dizale moral i očuvale nas, ulijevale nadu. Iako su nas fizički lomili, duh i inat nam nisu slomili,” završava Milan priču o svom čudu koje mu je sačuvalo život.
Vikendica na Zalužju oaza i utočište
Umirovljeničke dane uživa u prirodi nadomak grada. Tamo pronalazi svoj mir. Vikendica na Zalužju njegov je drugi dom. “Tu kupim šljive, pečem rakiju, sadim mladi krumpir, hranim dvije mačke koje su od nekuda došle same. Svi smo se u nečemu našli. Ovo je moja terapija. Ne idem po kafićima, ne pušim, ne pijem, čak ni lijekove. Baš kada zaboli do iznemoglosti, popijem tabletu protiv bolova,” kaže.
Velikim dijelom, vinkovačka mladost devedesetih prošlog stoljeća počiva na obrani grada kojim se krvavo kupila sloboda.
