Kind of Blue je jedan od onih albuma koji pretendiraju na titulu ultimativne jazz ploče, i to nije bez razloga. Neosporno je da je ovaj Davisov album jedan od najujtecajnijih jazz albuma svih vremena i svojevrsna prekretnica u razvoju stilskih pravaca. Kind of Blue je inaugurirao tzv. modalni jazz, kao alternativu do tada dominantnom be bopu, koji je čvrsto počivao na nizanju akorda.
Pod utjecajem teorije kompozitora George Russella iz 1950ih, Davis je već na prethodni album uvrstio svoju prvu modalnu skladbu, Milestones, a Kind of Blue je u cijelosti baziran na modalnosti, koja je jazz oslobodila od kalupa – prateći glazbenici nisu više robovali akordima već su mogli razvijati svoju kreativnost u bilo kojem smjeru te melodijskom inovativnošću konkurirati solistima, a time je i uloga solaža postala kompleksnija. Zvučna tekstura je postala bogatija, sloboda ekspresije veća, a uza sve to modalni jazz nije bio neprivlačan publici, pa čak i onoj koja ne sluša jazz. Tako je Kind of Blue dobio nadimak albuma kojeg u svojoj kolekciji imaju i oni koji ne slušaju jazz.
Ovaj novi zvuk se tako brzo apsorbirao u mainstream da je danas teško razumjeti kakva je to novost bila 1950ih. No Kind of Blue je i puno više od pionira modalnog jazza, njegova privlačnost proizlazi iz više čimbenika. Prvo tu je all-star postava, dream team sastavljen od glazbenika koji su tada bili na vrhuncu svoje karijere: pored Miles Davisa tu su John Coltrane i Julian “Cannonball” Adderley na saksofonima, basist Paul Chambers, bubnjar Jimmy Cobb i Bill Evans, čiji je doprinos ključan jer je svojim impresionističkim dionicama stvorio idealnu pozadinu za bujne solaže puhača. Evansa na klaviru zamjenjuje Wynton Kellysamo u jednoj skladbi, Freddie Freelander. Zatim tu je 5 klasičnih skladbi koje su istodobno inovativne i pristupačne, glazba je puno melodičnija i opuštenija od do tada dominantnog be bopa, no istodobno nije zanemareno eksperimentiranje i improvizacija.
Album je kao cjelina izvrsno balansiran, umjereni tempo koji se provlači kroz sve skladbe stvara jedinstvenu atmosferu, a nema ni jedne suvišne note. Zato je fascinantno da je album snimljen tijekom samo 2 snimanja. Kako je već bio Davisov običaj, nije bilo probe i glazbenici zapravo nisu znali što će snimati, samo su dobili skice ljestvica i melodija na koje su trebali improvizirati na licu mjesta, a prije samog snimanja Davis im je samo ukratko objasnio o čemu se radi. Premda su se kasnije javljale legende da je cijeli album snimljen ‘od prve’, ipak je snimljeno više verzija – koje su i uključene na ovo luksuzno reizdanje albuma. Dakle tu su pored originalne trackliste (5 pjesama), na prvom CD-u kao bonus uključene ‘alternativne’ verzije, krivi početci, ‘skice’ na zadanu temu, što daje interesantan uvid u nastanak albuma.
Kind of Blue nije samo početak jednog novog trenda, već je istodobno i vrhunac Milesovog stvaralaštva 50ih, kada je sa svojim klasičnim sekstetom istraživao mogućnosti kolektivnog improviziranja, što ga je na kraju prirodno dovelo do modalnog jazza i povratka melodiji. Muzikološke rasprave o modalnoj i akordskoj ljestvici mogu zvučati zamorno, no kada se prepustimo glazbi Davisovog seksteta fascinira dojam lepršave lakoće, pa nije ni čudo da ovaj album funkcionira i kao ‘jazz za početnike’. No, radilo se o jazz početnicima ili jazz connoisseurima, isplati se imati ovu luksuznu ediciju izdanu povodom 50. ‘rođendana’ albuma, opremljenu izdašnim bonusima.
Osim spomenutih ‘alternativnih’ verzija i krivih početaka dodanih originalnom albumu, tu su još dva diska. Na jednom su snimke seksteta nastale godinu dana prije samog albuma: On Green Dolphin Street, Fran-Dance, Stella By Starlight, Love for Sale, te 17-minutna verzija So What – redom izvrsne snimke dostojne razine albuma i snimljene s istim dream-teamom. Treći disk je DVD s intervjuima, dokumentarcem Made In Heaven, o konceptu i nastanku albuma, te nastupom Milesa Davisa i Johna Coltranea na televizijskom programu Robert Herridge Theater: The Sound of Miles Davis.
Izdavač: Columbia / Sony Music / Menart, 1959/2009.
