Obućari, postolari ili kako ih se često naziva – šusteri postali su najrjeđa grupacija obrtnika. Nekada ih je u Vinkovcima bio praktički pun grad, danas su ostala samo trojica. Najstariji od njih, 74-godišnji Mirko Filipović, kaže kako će, kada više ne bude mogao raditi, morati staviti ključ u bravu jer ovo zanimanje tiho izumire.
Na adresi Jurja Dalmatinca 5c već gotovo 30 godina nalazi se mala obućarska radionica Mirka Filipovića. Koža, guma, ljepilo, brusne trake, razni strojevi, uz obavezne klinove, čekić, kliješta i još štošta drugo dočekali su nas jednog hladnog prijepodneva kada smo odlučili provjeriti je li uistinu postolarstvo jedan od zanata koje izumire. A teoriju su nekako potvrdili tišina i mir u njegovoj radionici. „Dnevno u prosjeku dođe do pet osoba, a bude i dana kada baš nitko ne proviri. Puno se toga promijenilo. Nekada, prije rata, znali smo imati između 40 i 50 kupaca u danu, no više se ni ne sjećam kako je to”, priča nam Filipović koji je u svoje 74 godine skupio čak 55 godina obućarskog iskustva.
Zanat je učio u Tehničkoj školi u Borovu, obrtnički smjer. Prve godine karijere radio je u Kvalitetu, no budući da to nije bilo onako kako je zamišljao, vođen svojim idejama odlučio je postati sam svoj vlasnik. Nakon što se prijavio na oglas objavljen u Vinkovačkom listu, u prostoru nekadašnje robne kuće Vinkovčanka 1987. godine otvara svoju obućarsku radnju. Nije ga bilo strah jer u školi je, kaže, naučio sve – od modeliranja do gotovog proizvoda.
„To je bilo zlatno doba, posla kao u priči. Svi su radili, muškarci i žene, a bilo je i puno firmi. Onda je stigao nesretni rat i sve nam okrenuo naopačke. Patnja je počela kada sam nakon bombardiranja morao zatvoriti lokal na tri mjeseca”, ističe ovaj rođeni Gradištanac. Da stvar bude gora, u ratu mu je stradala i kuća koju je bio sagradio stek vjenčanom suprugom, a za čiju je sanaciju izdvojio veliku količinu novca.
Tek što je zakoračio u poslovni svijet, kao kule od karata počelo se sve rušiti. Čak ni želja na vlastitim prostorom, za kojega su on i supruga marljivo štedjeli godinama, nije ostvarena glatko. „Uplatili smo polog, došao je rat, a mi smo ostali i bez novca i bez prostora. Dobili smo ga tek nekoliko godina poslije, 1994., rekli su zbog ratne situacije”, pojašnjava Filipović napomenuvši kako se loše stanje nastavilo praktički do danas.
Imao je priliku otići, no htio je ostati u svome rodnom kraju, proširiti posao koji bi možda naslijedili njegova dvojica sinova, ali kako kaže, u ovoj državi ništa nije mogao ostvariti: „Jako sam razočaran u cijeli sustav. Mi obrtnici nismo dobivali ništa”. Gotovo svaku godinu završavao je u dugovima, a spasila ga je mogućnost što je mogao otići u mirovinu i nastaviti raditi.
I sam se često pita zašto ljudi više ne popravljaju obuću, zašto je lakše baciti i kupiti novo. Krivca vidi u modernim vremenima u kojima mladi ne znaju cijeniti ono što imaju, ne znaju štedjeti. „Obuću popravljaju uglavnom starije generacije i teško mi je kad me pitaju gdje će oni kad mene više ne bude. Ljudima sam potreban, a i sam sam socijala”, nezadovoljan je Mirko. Nema više ni škole za ovo zanimanje, nikakvog obučavanja osim kod privatnika. Brušenje, glancanje i popravljanje obuće, tvrdi, polako, ali sigurno postaju prošlost.
