Dobar se dio muške populacije u djetinjstvu susreo s maketama. Dok su jedni odustali nakon što su ugledali mnoštvo sitnih dijelova koje je trebalo obraditi i sastaviti, drugi su sastavili nekoliko maketa, pospremili ih na police gdje su skupljale prašinu i prešli na neke ozbiljnije hobije. No postoje i oni kojima je ovaj hobi postao bitan dio života.

Jedan od njih je Stjepan Cegledi, 75-godišnji umirovljeni radnik vinkovačke željeznice, keramičar po zanimanju, koji je s nama podijelio nešto više o svom zanimljivom hobiju. Naime, cijeli život nešto izrađuje, od vremena kada su njegove dvije kćeri bile male do vremena kada je dobio unuke.

“Imam dvije unuke i dva unuka i dok su bili mali izrađivao sam im što god im je palo na pamet. Kola za barbike, vjetrenjače i svakakve sitne igračke. Pravio sam čak i kuću za žirafe”, kroz smijeh objašnjava Stjepan. Već 13 godina je u mirovini, a prije 10 godina je počeo izrađivati nešto ozbiljnije stvari i, kako kaže, dao se u taj posao. Na nagovor prijatelja izradio je autentičnu maketu seljačkih kola i tako je sve krenulo.

“Osovina na kolima je 2 mm, a ja sam morao bušiti rupe od 1 mm kako bi to sve moglo pravilno stajati na kotačima. Proveo sam 300 radnih sati praveći ta kola. Sljedeće što sam pravio bila je kovana sjekira. Ugrijao sam željezo, iskovao ga i formirao u sjekiru. Iz komada lima sam napravio i kazan za rakiju. Svaki dio je napravljen da bude vjeran originalu. Kada nešto voliš onda ti ništa nije teško”, naglašava.

Maketarstvo je hobi koji u sebi ujedinjuje ljubav prema tehnici, interes za povijest i kreativnost, a njegov prvi veliki projekt bila je “Šokačka kuća”. Velika maketa kuće s okućnicom i svim tadašnjim potrepština. “Bilo je jako puno posla, a ja imam jako puno živaca i strpljenja. Kada bi postojao stroj koji mjeri živce prije bi se on pokidao nego ja”, dodaje kroz smijeh.

Napravio je i maketu crkve sv. Ilije na Meraji prema fotografiji iz 1983. godine. “Sve je original i autentično, od brave do crijepa. Sve je rađeno od drveta, dok je crijep od glinamola. Ukrase prvo obojim, obilježim gdje idu na zgradu i onda lijepim. Za nju mi je trebalo 7-8 mjeseci. Svaki dan sam pomalo radio”, objašnjava Stjepan te nam otkriva da je prva maketa koju je ikada napravio bila maketa kuće u kojoj trenutno živi sa svojom ženom Mandicom.
Izgradio je maketu, napravio nacrt te su njih dvoje sami izgradili kuću. “Nema ništa ljepše od toga kada znaš da si napravio nešto sa svoje dvije ruke”, dodaje Mandica. Maketu željezničkog kolodvora radio je 18 mjeseci, uložio je jako puno sati u najsitnije detalje da bi kolodvor izgledao što autentičnije. Ove godine ju je posudio Željezničkom kolodvoru za izložbu “Životopis vinkovačkoga prometnog čvorišta” te Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” Vinkovci za najavnu konferenciju predstave “Štajga”.

Ponosan je na svoje radove i ne bi ih mogao samo pokloniti jer je uložio jako puno vremena i strpljenja u sve što je radio. Makete su, objašnjavaju Stjepan i Mandica, na prodaju. Nekoliko su puta bile izložene u raznim izlozima u Vinkovcima i mišljenja su da bi bile odličan dodatak vinkovačkom Muzeju, Turističkoj zajednici ili čak i samoj željeznici.

“Maketarstvo mi je pomoglo da si upotpunim vrijeme i htio bih ostati ljudima u sjećanju kada me više ne bude”, zaključuje Stjepan te dodaje da se nada da će ih netko kupiti i da će možda krasiti neku izložbu ili zgradu gdje će ljudi znati cijeniti njegov rad, talent i ljubav prema ovom hobiju.