Ovo je priča o Mirabelu za kojega cijela obitelj i društvo ni trideset godina kasnije ne znaju gdje počivaju njegovi posmrtni ostatci. Odveden je jer se ranjen s nosila založio za civile, kaže četiri godine mlađi Mladen Matičić koji je s dvadeset godina držao s vinkovačkim vodom, njih 16, istureni položaj u Borovu Naselju, a potom prošao kalvariju srbijanskih logora.
I dan danas progoni ga misao je li moglo drugačije.
„Moj brat Mirabel je bio u rezervnom sastavu MZ Zagrebački blok i uz pomoć zapovjednika priključio me vodu. Buraz i ja smo tamo bili najmlađi, a Šebalj i Pačo su već bili tamo. Došli su Cumba i Sir, moj najbolji prijatelj tada, a danas kum. Plan je bio kako se otvori koje mjesto ubaciti našu ekipu. Sreća što nismo uspjeli, a možemo zahvaliti Bogu i pokojnom Albinu Lozaru, zapovjedniku što je bio takav kakav je bio, sposoban čovjek s autoritetom i zrelošću u dobi od 43 godine. Poštivali smo ga i slušali. On nas je i spasio. Njegovo je pravilo bilo da ćemo za Vukovar ići mi momci, bez djece. Ipak, uskočio je u naš kamion i Zdenko Herceg, otac troje djece,” priča Mladen dodajući da je te rane jeseni ’91. bila privilegija i čast braniti svoj dom u Vukovaru.
„Gledajući s odmakom, svatko je mogao otići, ali po mome mišljenju otišli su odabrani. Bilo je časno otići tamo, a danas kada se zbrojim maltene svakog drugog-trećeg od nas nema,” svjestan je.
Stoga mu posebno teško pada što se javnost sve više okreće protiv branitelja iako postoje izolirani slučajevi čije ponašanje baca ljagu.
„Znam da je bilo dosta Vinkovčana u Vukovaru, a smeta mi što se i to zaboravlja. Gdje god staviš prst na ratnu kartu Hrvatske, tu je bilo Vinkovčana. Nitko od nas nije lagao, a svatko nosi u sebi svoju priču i na koncu odgovara za izrečenu riječ,” naglašava Matičić ističući kao i svi njegovi dečki da se nikada nisu povukli do kraja.
„Zadnji smo otišli mi s kompletne linije prema Borovu Selu – 16 Vinkovčana i četiri domaća. Miro je ranjen 2. studenoga u nogu. Prebacili smo ga u Commerce. Preko dana smo bili na položaju, po noći smo išli k njemu. Ja sam išao svaku večer. Rekao sam mu u šali kada ne dođem znat ćeš da su me ubili. Kad smo ostali odsječeni, nisam došao. Bio je uvjeren da sam poginuo. Razmišljali smo o proboju, ali nisam htio Miru ostaviti, a drugi nisu htjeli ostaviti nas. I dan danas lupam glavom o zid razmišljajući jesmo li ga mogli pokušati odnijeti za Vinkovce…Ne zato što mi je brat, ali on je stvarno bio posebna osoba. I danas kada razmišljaš o onima koji nedostaju, fali nam najbolji dio društva. Oni koji su odskakali od ostalih. I nema dana da se ne pomisli na njega ili potegne priča svih ovih trideset godina. On je stalno sa mnom,” pokazuje Mladen otvarajući galeriju fotografija na mobitelu.
Nitko od njegove ekipe nije zastranio, svi su ostali normalni, naglašava. Veže ih prijateljstvo iz mladosti. Tome u prilog ide i fotografija od neki dan kada smo s njima popili kavu. Spontano okupljanje. Samo su sjedali za stol. Još jedan zavjet braće ukoričen za cijeli život.
„Sir i ja smo u isto vrijeme bili u JNA i obojica smo pobjegli i našli se u Vinkovcima početkom ljeta 1991. godine. Sretni smo i ponosni što smo mogli biti dio stvaranja ove države. U najtežim uvjetima imali smo zajedništvo i isto razmišljali. Tijekom borbi sve smo odradili časno i vojnički, do zadnjeg dana nismo odstupili ni malo. A za brata Mirabela želim reći da ni ranjen, na nosilima, nije popuštao već ih je verbalno napao zbog granatiranja Commerca i ubojstva civila i ranjenika zbog čega su ga i izdvojili. Prema svjedocima, odveden je prema Trpinji, ubijen i zakopan s ostalima negdje uz Bobotski kanal, no navodno negdje kasnije premješteni jer im se do danas gubi svaki trag,” kaže.
Neka svima savjest bude korektiv, dodajmo.
Mladen Matičić obožava ribolov i putovanja s obitelji. Svestran je i voli život, a kada ga pitaju što mu je doseg u životu, kaže, samo da mu je obitelj zadovoljna, ništa više.
Od malih nogu do današnjeg dana. Mladen, Siniša Šlat – Sir, Davor Rališ – Cumba. Ne zaboravimo Damira, Slavka, Mileta, Iliju i ostale. Ovo su njihove priče, nepatvoreni životi, snažna svjedočanstva o čovječnosti, dostojanstvu, ljubavi prema bližnjem. Danas snažne osobnosti, s jasnim stavom i autoritetom, izgradila je prekinuta mladost i roditeljska ljubav usadivši im ljubav prema Domovini i pripadnost. U njih je utkana Vinkulja ’80.-tih. Istinski heroji vjerodostojnosti i istine. Vinkovčani koji su stali na prvu crtu kao ‘golobradi’ momci na početku svojih dvadesetih. Bila je čast pisati o njima. Ima tu još puno neispričanih istina i fotografija koje su nastale iz filma skrivenog u zavojima ranjenosti kako bi se razvili trenutci. Ostavljamo ih za neke nove naslove. Nadamo im se. I kažemo…Momci, hvala na kavama i razgovorima, hvala na zaraznom smijehu kojima razoružavate sve oko sebe, hvala na tekstovima kojima ste ispisali časnu i ponosnu povijest Vinkovaca i Domovinskog rata.
