U danima kada je stradavao Vukovar pred kraj tromjesečne opsade i pada grada u ruke srpskom okupatoru, gorjela je cijela istočna bojišnica duž koje su nesmiljenim napadima izloženi branitelji, ali i civili pa tako i oni u Vinkovcima. Kao i do tada i tih su dana granatiranju, u kojemu se već nisu mogle niti prebrojiti silne detonacije, bili izloženi i Vinkovci. Neprijatelj je uništavao sve, uništavao je grad, bolnicu, knjižnicu i samo srce grada i svih Vinkovčana, njihovu omiljenu “veliku crkvu” s koje se ogroman plamen vinuo put neba u večernjim satima na današnji dan 1991.godine.
Nakon što je 24. rujna raketiran i spaljen župni dvor župe Sv. Euzebija i Poliona, tog 20. sudenoga prije 28 godina raketirana je župna crkva Sv. Euzebija i Poliona. Pogođen je i zapaljen toranj crkve, razoreno krovište, uništena zvona, uništeni svi vitraji… Plamen goruće crkve mogao se vidjeti na udaljenosti desetak kilometara te večeri i noći koju su u medijima opisali kao “noć kada su Vinkovci plakali”.
Uz vatrogasce, koje je u gašenju plamena onemogućavala jaka neprijateljska topnička paljba, hrvatske branitelje i malobrojne civile, koji su bili u gradu, tome je svjedočio je i domaći župnik, mons. Tadija Pranjić, koji je cijeli rat proveo sa svojim župljanima civilima, s djelatnicima vinkovačke bolnice i javnih službi i s hrvatskim policajcima i braniteljima kojima je davao veliku duhovnu snagu posjećujući ih i na bojištu.
Svjedočio je o tome više puta i za Radio Vinkovce i za Vinkovački list za koji je rekao: “Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela “velika crkva”, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro. U 23,30 sati čuo sam se telefonski iz Kriznog štaba s blagopokojnim biskupom Ćirilom koji je bio vidno šokiran jer je u večernjim vijestima vidio kako gori crkva. Pitao me: “Tadija, hoće li Vinkovci noćas pasti?”. Rekao sam samo: “Ne!”, jer sam bio uvjeren da ne mogu ući u grad i bolnicu. Ranjenici vukovarske bolnice tu su noć bili mučki ubijeni, mučeni i strijeljani na Ovčari. Tu istu noć poslije pola noći susreo sam se s izaslanicom predsjednika Tuđmana, sada preminulom Verom Stanić, koja je trebala dočekati i preuzeti ranjenike vukovarske bolnice, koje nikad nije dočekala. Plakala je u Kriznom štabu u Vinkovcima, slutila je što se s njima dogodilo”, kazivanje je mons. Pranjića, koji je i danas u ovim danima uvijek u mislima na te dane u studenom 1991.
Crkva Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima danas je obnovljena i ponosno stoji u središtu grada i dalje svjedočeći povijest na ovim prostorima, a u njezinom su tornju najveća zvona na jednoj župnoj crkvi u Hrvatskoj, zajedno teška pet tona, a najveće, ono od dvije i pol tone, posvećeno je hrvatskim braniteljima koji su branili i obranili Vinkovce i vinkovačku “veliku crkvu”.