Vinkovci pamte 12. rujna 1991. godine kao jednog od najtežih trenutaka u Domovinskom ratu kad su bili podvrgnuti teškom bombardiranju Jugoslavenske narodne armije i pogođeni s više od 500 projektila zbog bijega 30 rezervista tadašnje JNA.
Ti rezervisti bili su vojvođanski Mađari koji su se na vlastiti zahtjev predali policijskoj patroli, a zapovjednik vojarne kapetan Đorđević najavio je da će Vinkovce sravniti sa zemljom pa su tako posebno stradali središte grada i zgrada gradske skupštine.
„Bilo je jasno s kim imamo posla, da žele ostvariti te ciljeve velikosrpske politike pod svaku cijenu, ne birajući ni način, ni sredstva. U trenutku kada su bili zaustavljeni pred Vinkovcima, htjeli su uništiti grad pa tako imamo strašna razaranja infrastrukture, civilnog sektora i privrede. Otvarali su vatru po gradu neselektivno, a gdje god da je pala granata ili mina, minobacačka ili tenkovska, nanesene su žrtve”, prisjetio se umirovljeni pukovnik, ratni zapovjednik 109. brigade Josip Matić.
U tadašnjoj je općini Vinkovci, kaže, postojala teritorijalna obrana. Njeno suvremeno naoružanje čuvalo se u Vrapčani, to je u zoni Mirkovaca, zajedno s oružjem bivše JNA. Jednim potezom pera to oružje je bilo oduzeto od čitave teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Tako da su se u tom trenutku morali osloniti na opremu i oružje koje su ljudi imali na rukama, uglavnom lovačko naoružanje. „Nije bilo ključno naoružanje za obranu protiv oklopa, protiv tenkovskog. Tako da smo u početku bili zaista u vrlo teškoj situaciji i padom nekih vojarni u Hrvatskoj konačno je počelo pristizati to naoružanje”, kazao je Matić.
Vinkovci su, nastavio je, pretrpjeli teška razaranja jer je postojala jedna ekipa u Vojarni u Vinkovcima koju je nazivao peta kolona. „U španjolskom i građanskom ratu general Franko je rekao da napada četiri kolone, a da ga peta čeka u gradu. Ta peta kolona bila je zapravo kolona i snage JNA u Vinkovcima. Opet stjecajem okolnosti, bio sam u komisiji koja je pregovarala s komisijom JNA o napuštanju grada Vinkovaca. Uz mene bio je bio predsjednik tadašnje općine Tihomir Zovak i još jedan aktivni časnik koji je prešao na našu stranu. Pregovori su se odvijali u tadašnjim novim Gunjevcima koji su bili oštećeni i razoreni. Tražili su sedam dana da se izvuku iz grada, međutim mi smo stavili vojni ultimatum i dali im 24 sata. Tako je i bilo te su oni 26. na 27. rujna 1991. godine napustili Vinkovce“, kazao je dodavši kako su tražili izvlačenje preko Mirkovaca, što im nisu dozvolili nego rekli “Pravac autoput prema Beogradu”.
To je više bila moralna pobjeda nego vojna jer su eliminirali snage koje su iz vojarne tukle grad i to neselektivno, nastojeći nanijeti što više štete i žrtava, a u čemu su i uspijevali.
Strašno veliku zonu obrane imala je 109. vinkovačka brigada, lijevo šuma Durgutovica iznad Ivankova i desno do Donjeg Novog Sela, što je negdje 60-70 km. „Neprimjereno je za takve snage i ja sam uvijek tražio da ubace dodatne snage u našu zonu obrane jer je gotovo nemoguće bilo s tolikim brojem držati toliki nadzor crte bojišnice. Međutim, unatoč opasnostima kojima smo bilo izloženi, izuzetnom hrabrošću, odlučnošću i jasnim ciljevima toga rata, grad Vinkovci i istočna Slavonija je obranjena”, rekao je.
Brigada je slala temeljne zapovijedi s bojnog područja Osijek, pomoć Vukovaru u opremi, naoružanju i u ljudima. Oko 200 boraca iz 109. je išlo u određenim intervalima od 15-20 dana u grupama od 30-50 u ispomoć Vukovaru. Neki su, na žalost, i smrtno stradali, drugi su završili u kazamatima, u logorima. No unatoč svemu, ponosan je što je bio na dužnosti zapovjednika te brigade.
“Unatoč tim žrtvama, a imamo ih preko 200 poginulih, među aktivnim i pričuvnim, brigada je jedna od najvećih. Zbog toga često i redovito naša udruga veterana zajedno s ostalima obilazi i obilježava mjesta stradanja, polažemo vijence, sjećamo se i pišemo knjige o svemu što smo prošli”, zaključio je priču bivši zapovjednik Matić.
