Svjedoci smo u zadnje vrijeme sve učestalijeg nasilja među djecom i mladima, nasilja s ozljedama opasnim po život. Vršnjačkih tuča i maloljetničkog nasilja, na žalost, uvijek je bilo i bit će, no zabrinjava činjenica da je takav oblik nasilja sve češće koban za žrtve, ali i za ostale sudionike tih nasilnih događaja. O tome, koji se porivi rađaju kod djece i mladih ljudi kada su spremni svog vršnjaka na podu udarati u glavu i zadati mu ozlijede opasne po život, te koji su razlozi takvog ponašanja i kako ih ukloniti, razgovarali smo s policijskom službenicom za prevenciju Mirnom Marić i psihologinjom iz Zavoda za javno zdravstvo Vukovarsko-srijemske županije Mateom Mauer. Nasilno ponašanje vrlo često je primjetno već kod manje djece, a upravo je što ranija intervencija roditelja najvažnija u sprječavanju istoga. “Niti jedno dijete nije rođeno nasilno, ali se kroz njegovo odrastanje i razvoj nasilno ponašanje pojavilo kao način rješavanja problema, ostvarivanja ciljeva, traženja pažnje ili potvrde od strane drugih, ostvarivanja potrebe za osjećajem kontrole i moći nad drugima. U razgovoru s djetetom i roditeljima svakako je važno obratiti pažnju na razloge nasilnog ponašanja i zajedničkim snagama doći do spoznaje zašto je nasilje opasno, neprihvatljivo, te koje posljedice može imati na žrtvu, ali i osobu koja čini nasilje. Pojava nasilničkog ponašanja može upozoravati na smetnje u ponašanju”, objašnjava Matea Mauer. Napominje da ne postoji jedinstven odgovor zašto se dijete počinje nasilno ponašati, ali postoje određene osobine djeteta i obilježja obitelji koje mogu ukazivati na razvoj nasilnog ponašanja. Naime, djeca koja se nasilno ponašaju su najčešće, ali ne uvijek, impluzivna, živahna djeca koja nemaju strpljenja, često pronalaze brza rješenja frustrirajućih situacija. Nasilničkom ponašanju su također podložnija traumatizirana djeca i mladi te oni kojima okolina često pripisuje “zločesta” ponašanja, pa se oni i počinju ponašati u skladu s tim. “Od obiteljskih faktora treba naglasiti utjecaj manjka pažnje i topline od strane roditelja, slab nadzor nad djetetom i njegovo zanemarivanje. Važno je naglasiti da djeca od najranije dobi uče po modelu, a model su im roditelji pa svjedočenje nasilnom ponašanju kod kuće djetetu šalje pogrešnu poruku da je u redu nasiljem i zastrašivanjem dobiti ono što želimo. Škola, također, ima vrlo bitno ulogu u pojavi nasilja među mladima kroz sprječavanje ili ignoriranje pojave nasilja. Nedostatak nadzora i nadgledanja, nereagiranje nastavnika i stručnih suradnika na pojavu agresivnog ponašanja, nedostatak programa prevencije i intervencije, manjak osjećaja prihvaćenosti svih učenika u razredu, te manjak poštovanja između nastavnika i učenika i obrnuto su samo neka od obilježja koja mogu dovesti do pojave nasilja među djecom u školskom okruženju”, ističe Mauer.
U medijima se često koristi izraz “zvjersko ponašanje”, pogotovo kada su najnoviji sukobi među mladima u pitanju, odnosno sukobi s teškim posljedicama po žrtvu. Stručnjaci se ipak s takvim izrazom ne slažu. “Kada govorimo o nasilničkom ponašanju djece i mladih, to nikako ne možemo nazvati zvjerskim. Djeca i mladi koji se nasilno ponašaju vrlo često su i sami bili žrtve fizičkog zlostavljanja ili nasilništva u školi ili obitelji te im vrlo često nedostaje suosjećanja za žrtve te ne razmišljaju o osjećajima drugih ljudi. Razlozi zašto su posljedice fizičke agresije puno ozbiljnije po zdravlje i život žrtve su različiti. Tu svakako treba naglasiti veliki utjecaj medijskih sadržaja i videoigara kojima su, u ovo novije vrijeme, djeca izložena od vrlo rane dobi, često bez nadzora roditelja. Utjecaj videoigara na djecu i mlade zaokuplja pažnju stručnjaka već dugi niz godina. Većina popularnih videoigara otvoreno promovira verbalno i fizičko nasilje, konzumiranje alkohola, droga i kriminal. Igrajući takve igre, djeca nisu samo pasivni promatrači nego na vrlo specifičan i realan način sudjeluju u činjenju agresije ili kontroliranju takvih scena. Prije nego što dijete započne s igranjem pojedine igre, roditelj bi trebao proučiti o čemu se radi i da li navedena igra djeluje poticajno na razvoj djeteta. Po mogućnosti, sam roditelj bi trebao i zaigrati igru, da shvati o čemu se radi i onda na taj način pristupiti i objasniti djetetu iz kojeg razloga je ta igra prikladna, odnosno nije prikladna za njega. Najbolja prevencija svih nepoželjnih oblika ponašanja je razgovor, ali razgovor od najmlađe dobi. Prvi sukobi među djecom počinju se događati još u vrtićkoj dobi iz niza različitih razloga, poput otimanja igračaka ili odlučivanja o igri koja će se igrati. Iako se tu radi o normalnim sukobima koji su karakteristični za tu dob, takve situacije mogu poslužiti kao povod razgovoru o nasilju s djetetom. Razgovor o nasilju s djetetom nije razgovor koji ćemo provesti jednom i problem će nestati ili se neće ni pojaviti. Kroz čitavo odrastanje potrebno je djetetu, svojim primjerom i porukama, ukazivati da je nasilje neprihvatljiv oblik ponašanja i da ga se nikada ne smije tolerirati.”, savjetuje psihologinja Mauer.
Veliku ulogu u suzbijanju vršnjačkog nasilja zasigurno ima i policija, koja se s takvim slučajevima susreće gotovo svakodnevno. Kažu, problem pokušavaju riješiti edukacijom, koja ima za cilj proširiti znanja o opasnostima vršnjačkog nasilja, kao i o posljedicama istoga, te doprinijeti promociji ne nasilnog rješavanja sukoba s ciljem da to postane opće prihvaćen obrazac ponašanja mladih. “U tu svrhu osmislili smo preventivni projekt Živim život bez nasilja, čija su ciljana skupina učenici 7. razreda osnovnih škola. Iskustvo nam govori da djeca ne poznaju sve oblike nasilja te ih educiramo u tom smislu. Na ovaj način nastojimo potaknuti mlade na aktivno sudjelovanje u prevenciji ovakvog i svih drugih oblika neprihvatljivog ponašanja, promicanje pozitivnih obrazaca ponašanja, usvajanje pozitivnih vrijednosti, potaknuti ih na njihov doprinos stvaranju sigurnog okruženja. Potičemo ih na razmišljanje o tome kako se odnose prema ljudima i načinu na koji se ljudi ponašaju prema njima. Nastojimo ih naučiti kako ne diskriminirati zbog spola, religije, seksualne orijentacije, etničke pripadnosti, ili društvenog i materijalnoga statusa. Potičemo ih na važnost da se svi izjasnimo protiv upotrebe svih oblika nasilja i da isto primijenimo u svojim životima”, priča nam Mirna Marić, te naglašava da djeca pozitivno reagiraju na edukativne radionice i aktivno sudjeluju u istima postavljajući pitanja. Zanimljivo je da je na području PU vukovarsko-srijemske, u prvih osam mjeseci ove godine, zabilježen pad broja kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika kao i pad broja kaznenih djela počinjenih od strane djece i maloljetnika. Takav trend prisutan je neko vrijeme, no s druge strane povećan je broj sukoba s teškim posljedicama, što je posebno zabrinjavajuće.
