Djeca s Downovim sindromom, osim što imaju jedan kromosom više, imaju i pregršt dobrote, iskrenosti, ljubavi i osjećajnosti. Obilježavanjem Svjetskog dana Down sindroma 21. ožujka žele upoznati i upozoriti na ovaj poremećaj te potaknuti na veće poštivanje njihovih prava, ali i razumijevanja i nastojanja za poboljšanjem njihovog položaja u društvu.
Pravi primjer je Alen Ferbežar, koji ima 32 godine i dolazi iz Vinkovaca. Rođen je s Downovim sindromom, a svakodnevno uveseljava svoju obitelj. Njegova majka Marija ispričala nam je njihovu priču.
„On je rođen kao treće dijete u obitelji, a prije njega sam rodila dvoje zdrave djece. Ne samo da je rođen s Down sindromom, nego je imao i anomalije crijeva, stoga su to bile zahtjevne operacije u Zagrebu. Kada se oporavio, s tri godine krenuo je u vrtić sa zdravom djecom i bio je prvi u Vinkovcima koji je kao dijete s teškoćama pohađao vrtić sa zdravom djecom”, kaže nam Marija ističući kako je profesor pratio njegov razvoj te predložio da ne dolaze na terapije već da će najviše naučiti od djece u vrtiću, što se pokazalo istinitim. “Potpuno se socijalizirao u vrtiću gdje je bio pet godina prije škole. Zatim je krenuo u školu na Lapovce, gdje je išao po posebnom programu”, priča majka.
Danas je Alen vlasnik svjedodžbe pomoćnog vrtlara Poljoprivredno šumarske škole. Po završetku školovanja radio je u plasteniku sedam godina, a zatim prešao u Buba bar. Mama Marija smatra kako je izrazito važno posavjetovati se sa stručnim ljudima kako bi znali što dalje činiti. “Alen je prihvaćen odmalena, a u vrtiću je bio zvijezda, kao i u obitelji i Župi. Pokazalo se da je jedino važno da nisu zatvoreni, već da ih se što više uključuje. Ja se mog djeteta ne sramim. Bog mi ga je dao takvog kakav je i želim ga svima pokazivati. On je Božji dar”, uvjerena je.
“Imamo molitvenu zajednicu, križni put i misu, a zajedničkim druženjem osjećamo se bolje i sretnije”, kaže glavni junak naše priče koji je aktivan u Župi sv. Vinka Pallottija, volontira u udruzi “Zrno”, a u slobodno vrijeme pomaže mami kod kuće.
“Alen je postigao jako puno, a da je bio u kući, sigurno do ove mjere ne bi bio socijaliziran”, naglašava. Iskoristili smo priliku i pitali njegovu prijateljicu Ivanu Kunčević što ju najviše veseli, a ona se pohvalila kako najviše uživa slušajući pjesme, a ono što nikako ne voli je vježbanje na orbitreku. Jednostavan i najiskreniji odgovor uz glasan smijeh.
Sve ih veseli druženje u Udruzi osoba s invaliditetom “Zrno”, a predsjednica Marica Zirdum kaže kako su udrugu osnovali roditelji prije dvije godine s ciljem podizanja kvalitete života njihove djece. “Uključujemo našu djecu u aktivnosti civilnog društva koliko god možemo”, ističe dodavši kako i ona ima dijete s posebnim potrebama koje joj je bilo velika motivacija da započne sve. U udruzi osmišljavaju radionice i aktivnosti kako bi im bilo što zanimljivije. Uskoro će ići i na hodočašće, a organizirali su i aktivnosti za Božić, Valentinovo i maskenbal.
Ovi predivni mladi ljudi mogu služiti kao primjer te nam ujedno svima održati lekciju o iskrenim osjećajima, a njihovi roditelji dokazuju da je roditeljska ljubav bezuvjetna. Čovjek ne može ostati ravnodušan gledajući njihova nasmijana lica i svakodnevno učiti od njih što je ljubav, iskren smijeh i sreća.
