Za mnoge je nedjelja dan za predah, posvećenost sebi i boravak u prirodi, ali za lovce ona znači odlazak u šumu ranom zorom u potragu za mirom.
Iako ga često prate predrasude, lov je za brojne entuzijaste daleko više od pukog odstrjela. Jedna od aktivnijih udruga na istoku Hrvatske je stogodišnje Lovačko društvo “Sloga” Vinkovci, koje upravlja dvama lovištima, Vrapčana i Ljeskovac. Ima 30 matičnih i 18 pridruženih članova, a aktivno ih je oko 15. Unatoč uvriježenom mišljenju da se lovom bave samo starije generacije, čak dvadesetak članova mlađe je od 45 godina.
Lovnik društva Mario Heđi ističe da je doživljaj lova često iskrivljen. „Lov je još i danas stigmatiziran. Prvo treba uzgojiti da bi se došlo do toga. Povlačenje obarača je tek djelić sekunde. Ljeti se nosi i voda i hrana, a zimi sol, sijeno, kukuruz. Imamo pretežno automatska hranilišta i solišta. To sprječava divljač da odlazi na prometnice usred šume, pogotovo zimi kad je sol na cestama te da prave štetu poljoprivrednicima“, pojašnjava.
Naime, široj javnosti često promiče činjenica da je briga za divljač i njihov okoliš glavni dio lovačke svakodnevice, od održavanja hranilišta i pojenja divljači do sprječavanja šteta u prometu i poljoprivredi. Lov je i kombinacija biološke regulacije, ekologije i discipline. Mario svakodnevno nakon posla obilazi hranilišta, a kada stigne, odlazi u popodnevni ili večernji lov. „Ako se nešto odstrijeli, dolazi se u opremljen lovački dom na obradu“, pojašnjava.
Najčešća divljač u njihovim lovištima su fazani i zečevi, a u posljednje vrijeme ima i nešto više jelenske divljači. „Cilj je uslijed afričke svinjske kuge broj divljih svinja svesti na biološki minimum“, kaže Mario dodajući da sve aktivnosti prati godišnji plan odstrjela temeljen na preciznom prebrojavanju stanja u lovištu.
Lov je za mnoge i ozbiljna investicija, no Heđi tvrdi da nije nedostižan. „Puška je posljednja stavka na popisu opreme. Bez lovačkog ispita nema ništa. Poželjno bi bilo da pravi lovac ima i pravog lovačkog psa“, kaže Mario koji sam ima četiri psa. Osim u šumi, članovi Sloge pomažu i u urbanom okolišu. Tako primjerice pred Vinkovačke jeseni u ranim jutarnjim satima zračnim puškama rastjeruju vrane iz gradskih parkova.
Nedjeljni lov ima svoj ritam. Počinje u 4 sata ujutro, slijedi dezinfekcija i dogovor oko pozicija. „Uglavnom svatko ide sam jer su čeke za jednu osobu. Čim su dvije osobe, tu je i priča, šuškanje. Čak se i lovačka odjeća pere samo u vodi kako bi bila bez mirisa. Nikad nije problem ustati rano“, kaže Mario koji ne zna kad je posljednji put spavao do 7 sati.
Na čekama se ostaje do 8 sati nakon čega slijedi druženje i razmjena doživljaja i lovačkih priča. Ako netko odstrijeli divljač, Mario kao lovnik dolazi, vodi zapisnik i organizira daljnje korake. Neki ostaju na obradi mesa u domu, drugi se okupe uz vatru i razgovor. Prije podneva rijetko tko ode kući.
Za mnoge je upravo mir, priroda i osjećaj zajedništva ono što ih iznova vraća u šumu. „Neki dođu samo po dozu mira, drugačije stanje uma kada ne razmišljamo o svijetu izvan kapije, bez obzira na to kakvo je vrijeme“, dodaje.
S dolaskom jeseni kreće i skupni lov na pernatu divljač. „Jesen i zima u šumi su posebne. Sad je vegetacija visoka, slabo je vidljivo. Bitno je promatrati, osmotriti dvogledima“, poučava nas Heđi.
Dok neki promatraju lov isključivo kroz prizmu oružja i odstrjela, lovci pokazuju da iza svake puške stoji znanje, odgovornost i ljubav prema prirodi. Lov je za njih način da ostanu povezani s krajolikom, da njeguju ravnotežu u ekosustavu i očuvaju tradiciju.
